Home Vijesti Eni Paparić priznanje za izniman volonterski rad za vrijeme COVID-19 pandemije u 2020. i 2021. godini

Eni Paparić priznanje za izniman volonterski rad za vrijeme COVID-19 pandemije u 2020. i 2021. godini

0
Eni Paparić priznanje za izniman volonterski rad za vrijeme COVID-19 pandemije u 2020. i 2021. godini

Foto: RabDanas

 

U malo više od dva mjeseca vidjela sam, čula sam, prošla sam, naučila sam i napravila sam puno više nego što sam očekivala od volontiranja. Ali i puno više nego što sam očekivala od sebe.

Rab danas oglas

U posljednjim mjesecima 2020. Hrvatska je bila na vrhuncu 2. vala COVID-19 pandemije i svakodnevno smo čitali naslove o nekoliko tisuća novooboljelih i stotinama na bolničkom liječenju. Sve te stotine na bolničkom liječenju trebalo je zbrinuti… I ne samo to. Trebalo se o njima brinuti svakog dana liječenja, koje je nerijetko trajalo tjednima u onim najtežim slučajevima pacijenata u respiracijskim centrima.

 

Nije tajna da hrvatski zdravstveni sustav već godinama pati od kroničnog nedostatka zdravstvenog osoblja. Prvenstveno nedostaje medicinskih sestara i tehničara, a onda i liječnika. Predan rad svakog pojedinca u tom sustavu i maksimalan broj prekovremenih ono je na čemu sustav preživljava već dugo, a pandemija je pokazala koliko je situacija zaista kritična. Zbog svega toga, u studenom 2020. pokrenuta je akcija Studenti pomažu, s ciljem da se studentima kliničkih godina studija Medicine i Sanitarnog inženjerstva Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci omogući volontiranje na COVID-odjelima.

 

Svaki moj neiskusan pokušaj pratilo je budno oko liječnika, medicinske sestre ili tehničara iz smjene u kojoj sam bila.

U organizaciji projekta sudjelovao je sam dekan Medicinskog fakulteta u Rijeci, izv. prof. dr. sc. Goran Hauser koji je s predstojnikom Klinike za anesteziju, intenzivnu medicinu i liječenje boli, prof. dr. sc. Alenom Protićem te ravnateljem KBC-a prof. dr. sc. Alenom Ružićem organizirao ovakav, hvale vrijedan projekt. Kao predstavnik studenata sudjelovao je i predsjednik Studentskog zbora Tin Vučković koji je bio zadužen za koordinaciju studenata i tekuća pitanja volontera. S obzirom da je fakultet tada bio na hibridnom modelu nastave, dio nastave koji obuhvaća veliki broj studenata na istom mjestu, poput predavanja i seminara, održavao se online, dok se dio nastave koji obuhvaća rad u manjim grupama te kliničke vježbe i rad s pacijentima održavao uživo u bolnicama. Ipak, kako govorimo o 2020. godini, još uvijek nismo bili cijepljeni, pa rad s pacijentima iako moguć, na mnogim je odjelima bio ograničen s ciljem da se pacijenti zaštite od potencijalne zaraze. Zbog svega toga, studenti su bili u kroničnom nedostatku kontakta s pacijentima i osnovnih manualnih vještina te su volontiranje objeručke prihvatili.

 

Od studenog 2020. do svibnja 2021. nešto više od 120 studenata ukupno je odradilo 16.170 volonterskih sati. Studenti koji su odradili više od 200 volonterskih sati, što bi značilo da su odradili više od jednog mjeseca volontiranja, za svoj su doprinos dobili i posebno priznanje, Dekanovu nagradu za izniman volonterski rad u Kliničkom bolničkom centru Rijeka za vrijeme COVID-19 pandemije u 2020. i 2021. godini. Iako nitko od njih nije otišao na Covid odjele s ciljem da dobije išta osim iskustva, ovakvo priznanje svakako puno znači studentima koji ulaze ili tek trebaju ući u zdravstveni sustav jer im govori da netko ipak gleda sve te male stvari koje rade i da će trud, koji se uvijek isplati, nekad biti i nagrađen.

 

 

Upitali smo Enu kako su ona i njezine kolege uopće krenule u volontiranje u COVID uvjetima?

Ispunili smo formular za volontiranje i odabrali na kojem od 10 odjela koji su se bavili COVID-pozitivnim pacijentima želimo volontirati. Oboružani dobrom voljom i željom da pomognemo, a s druge strane željni iskustva i vježbe obukli smo odijela/mantile, stavili zaštitne maske i vizire i pojavili se na odjelima. Moje “radno” mjesto bilo je na OHBP-u Sušak. S obzirom na to da je novi prostor Sušačke hitne podijeljen u više podjedinica namijenjenih za zbrinjavanje različitih tipova pacijenata, za vrijeme COVID-19 pandemije postoji izdvojeni dio za pacijente sa sumnjom na Sars-CoV-2 ili pacijente s potvrđenom Sars-CoV-2 infekcijom. Dakle, svoje sam volontiranje provela na tzv. hitnom-infektivnom ili covid-hitnoj.

 

Velika je to odgovornost, kako je bilo snaći se u tim izvanrednim okolnostima?

U početku sam se bojala svega, a najmanje COVIDA. Bojala sam se da ću pogriješiti u nečemu. Da neću dobro uzeti anamnezu ili napraviti fizikalni pregled. Da ću zaboraviti nešto važno. Da ću unakaziti pacijenta uzimajući mu krv (iz vene) ili vadeći ABS (krv iz arterije). Da neću dobro postaviti urinarni kateter. Da ću staviti krivu masku s kisikom… Popis onoga što sam mogla zeznuti bio je podugačak, a moje iskustvo nikakvo. Ipak, ništa od toga u početku nisam radila sama. Svaki moj neiskusan pokušaj pratilo je budno oko liječnika, medicinske sestre ili tehničara iz smjene u kojoj sam bila. Definitivno mogu reći da sam više vještina stekla u tjedan dana okružena tim ljudima nego na svim vježbama do tada. Ako je bilo malo mirnije u smjeni uvijek se našao netko tko će mi objasniti i pokazati kako funkcionira nešto od opreme, proći sa mnom neki scenarij, proučiti zanimljivi slučaj koji su nekad imali ili samo pojasniti određene postupke. U konačnici, iako smo mi došli pomoći, a nadam se da i jesmo, osobno imam osjećaj da sam od volontiranja dobila daleko više nego što bih ikad mogla dati.

 

Trebalo je uskladiti smjene s fakultetskim obvezama?

Naše su smjene bile 12 dan, 12 noć, slobodno, slobodno. Ipak, iako je raspored smjena bio fiksni, svaki odjel imao je posebnu dinamiku i način rada. Ono što moram izdvojiti na hitnoj je činjenica da noćne smjene kao student-volonter nisam odrađivala u trajanju od 12 sati. Ostali bi ovisno o smjeni i pacijentima, dok se situacija ne smiri i dok se pacijenti ne zbrinu, što mi je omogućilo da lakše manevriram s fakultetskim obavezama i ispitima. S obzirom da je nastava bila online mogli smo je pratiti i s odjela na kojem smo volontirali ili otići odraditi vježbe iz nekog drugog predmeta na drugi odjel pa se vratiti nazad. Budući da smo na volontiranju bili dobrovoljno uvijek nam se izlazilo u susret, a i većina katedri imala je razumijevanja za naše izostanke s vježbi, predavanja ili seminara (ako smo ostali unutar dozvoljenih 30% izostanaka).

 

Bogatija za jedno iznimno iskustvo

Na kraju, u malo više od dva mjeseca vidjela sam, čula sam, prošla sam, naučila sam i napravila sam puno više nego što sam očekivala od volontiranja. Ali i puno više nego što sam očekivala od sebe. S obzirom da sam se volontiranju priključila u studenom/prosincu prošle te siječnju i svibnju ove godine, vidjela sam kolika je bila razlika u mojim sposobnostima u studenom i svibnju te koliko sam toga uspjela naučiti. Sve to mogu zahvaliti medicinskim sestrama, tehničarima i liječnicima s kojima sam imala priliku provoditi dane i od kojih sam imala priliku učiti. Pomogli su mi da osim manualnih vještina usavršim i toliko drugih stvari. Smatram da su zaslužili posebnu pohvalu, jer u vremenima u kojima im je obujam posla bio itekako povećan, oni su prihvatili i dodatan posao rada sa studentima. Posao koji se u normalnim uvjetima plaća onima koji se odluče za akademsku karijeru, a ovi su divni ljudi sve to odradili besplatno. U vremenima u kojima ionako već previše toga rade ili besplatno ili uz nedovoljnu potporu.

Svima sam im neizmjerno zahvalna na strpljenju koje su pokazali i trudu koji su uložili da od nas volontera, od kojih je većina došla s nezavidnim kliničkim vještinama, u iznimno kratkom vremenu stvore osobe koje su spremne raditi u uvjetima COVID-19 pandemije. Nadam se da smo im svojim radom barem na kratko olakšali nemoguće uvjete u kojima pojedini od njih rade već skoro dvije godine.

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime