Home Beseda po domaću Rapski kantunić Josa Fafanđela: JOSIP JUGO ŠULJIĆ – stota godišnjica rođenja

Rapski kantunić Josa Fafanđela: JOSIP JUGO ŠULJIĆ – stota godišnjica rođenja

0
Rapski kantunić Josa Fafanđela: JOSIP JUGO ŠULJIĆ – stota godišnjica rođenja

Foto: Na fotografiji Josip Jugo Šuljić i Jure Kaštelan (preuzeto iz knjige Josip Jugo Šuljić - Pjesnička djela, 1988.)

 

tribali bi na dlanu držat svakoga čovika ki hiti makar i mali kamenčić va ovu gromaču od naše kulture.

Rab danas oglas

Va libru Josip Jugo Šuljić – Pjesnička djela, koga je Rab pomogal učint, njegov studentski kolega Jure Kaštelan, napisal je i ovo: Pjesnike vrijeme ne udaljuje od života. Puno godina poslije rođenja i smrti jedan mladić još jednom pruža i pokazuje svoje čiste ruke. A ruke – to je njegovo životno i pjesničko djelo. Pridružio se nizu pjesnika koji zauvjek ostaju mladi Mladi su umirali

 

Jušto ove šetemane šal san va njigovu ulicu ka se danas zove Ulica rapske brigade, a Šuljićeva kuća bila je ona prva na broju jedan, desno od onoga prvoga volta va Srednjoj ulici. Kuća na dva poda, nažalost stara i nikakova, melta propada, barkuna ni jednoga ni na mestu, a spomen ploča njemu na spomen runi se, ali još se vajk drži desno od vrat.

 

Pitan se, jesmo to nanovo zaburavaili na našega pjesnika. Njigov libar bi baren ovih dan tribalo nanovo čitat, bilo bi lipo ove godine ga i va školamin spominjat, a nebi škodila i baren jedna pisnička večer njemu na spomin. Sve bi to valjalo učint boj mi smo mali školj i tribali bi na dlanu držat svakoga čovika ki hiti makar i mali kamenčić va ovu gromaču od naše kulture. Bilo bi lipo i spomen-ploču malo refriškat i ne zaburavit toga čovika, boj kako ča je Jure Kaštelan zapsisal: Pjesnike vrime ne udaljuje od života

 

Josip Jugo Šuljić: BONACA U PREDVEČERJE

 

Ko golema svjetlosmeđa opeka

– pozlaćena

drhti u okviru luke razlivena 

istočna padina Kamenjaka.

 

Ljetna bonaca –

kad gradić ovaj – što na širokoj rivi počiva

ko na splavi, prepun stranaca –

na zlatnoj opeki sutona pliva.

 

Kljun jahte

u luku veličanstveno gazi,

režući platno svjetle morske plahte

đerdanom talasa, što se pod njim razilazi,

jer je zefir lego – u meku oblinu jedara

svilenih, i u njima se proteže i mazi,

šušteći lako, brod u luku tjera.

 

Kamenja puna, crvena bracera,

ko pretpotopna kornjača – veslima uz jahtu plazi,

Praznih, šarenih jedara.

 

U bezbrižnoj instrumentaciji predvečerja julskog

linije se brodova u odrazu giblju ko zmije

i klizi prizor, pun kontrasta slikarskog.

 

Pram modrikastog dima

sa bracerinog boka povijeno teče

i svilena jedra kaljavim ticalima prima,

 

pram dima, sa crnog brodskog ognjišta

gdje u prljavom loncu nagrada čeka

krvavo zasluženog sidrišta.

 

I klizi slika u bogastvu boja,

prate je oči evropskih snobova

a zlatne kapi sa vesala kaplju bez broja.

 

Ne! Nitko pod platnom tim ne osjeća kretnje patnika

i nitko ne vidi da to nije – divna slika,

Da zid bijede kompoziiju ovu do sloma vodi,

Da to sanduk murvački – kraj tvrđave bjelokosne brodi.

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime