Home Beseda po domaću Rapski kantunić Josa Fafanđela: LIPA RIČ

Rapski kantunić Josa Fafanđela: LIPA RIČ

0
Rapski kantunić Josa Fafanđela: LIPA RIČ

Foto: Foto: Hrvoje Hodak

 

I neću niš novoga zmišljat, nego san lipu rič zgulil od onoga moga libra Črv ki ne da mira. Evo ča san tamo jednaput zapisal jušto za ovaj štajun od zimskoga vrimena.

Rab danas oglas

 

A naša Tinjaroša, ona se retko zabili! Dičina bi otila da to bude ča šemprije, a pravo da van rečen, dočin na Rabu pade malo sniga kako da se i meni niš lipoga dogaja. Zabilu se krovi, snig pokrije kaići, obisu se murte, uljke, bori i smrike, ma sve se va niki drugi svit pretvori.

Zima je arivala. Ala šu, ma i ni vele zime. Zimsko je doba pa je i malo mrzlije, ma još vajk ni tako vele studi. A lipo mi je ki put kada unako z rana jutra svane lipi dan. Dignen se, vreda se po miri obučen, pa trk van na dvor. Onaj naš šesni Velebit leži mi jušto kako na dlanu, a doli, šoto njega, naša Tinjaroša (Kamenjak) sva je bela od beloga stenja i šara od zelenih grmićev ki su se šoto vrha rasipali kako zrnje od veloga kurala, a one vele i duge mocire držu ih da se na široko ne rasteku.

 

Leži Tinjaroša nati mod našestana, a Velebit zada nje kako da se je jušto zbudil va onomu njigovomu modromu veštidu, a na glavu je stavil jedan veli beli klobuk. Snig je pal, Velebit je zabilil.

 

A kada sunce zove naše bande zalije i Velebit i Tinjarošu jušto se prid naše oči prezenta tako lipa slika, bi reć kako da nan je niki z dobre volje jednu šesnu kartulinu inpoštal. Nati mod to meni z daleka sumilja, ali kada se čovik na Velebitu najde sva se ta lipota zamiša z jednan velon mrzlinjon, vetron oli maglinon, pa nas po teplomu obrazu samo šokrupac oštro zaliva. A naša Tinjaroša, ona se retko zabili! Dičina bi otila da to bude ča šemprije, a pravo da van rečen, dočin na Rabu pade malo sniga kako da se i meni niš lipoga dogaja. Zabilu se krovi, snig pokrije kaići, obisu se murte, uljke, bori i smrike, ma sve se va niki drugi svit pretvori. Dičina se veselu, taču se po snigu, z grudicamin nahićuju, šnješka činu i skližu se na svemu ča in dojde podruku. Va nidanje vrime i mi smo se kako dica va šmuriman sklizali, a naši stariji su stali va kućamin i njurgali, boj valjalo bi poć i van, z blagon bacigat, drva parićat, pa unda i noge zmočit.

 

A luda godina da luđa ne more bit! Ali jušto zato i služi lipa rič, da je poklonimo jedni drugiman i da je zamotamo va virovanje da će ova druga bit puno, puno bolja. E pa, neka jušto tako i bude!

A naš pokojni Ante Bohljar, šaljivčina i veseljak, ni njurgal nego je i za takova vrimena imil volju za sulac. Povida se tako kako je sred zime jednoga dana i na Rabu pal snig. Ljudi su se skupili Kampori na butigi, zimlju provištu i ćakulaju. Tobože da pal je snig, a ima ga bogarami i pet centimetri, povida jedan, drugi jopet govori da ga ima i deset, a treći navija kako je un po putu šerval snig i petnajst centimetri visok. A Bohljar jušto riva provištu va boršu, sluša te ćakule, pa in unako ozbiljno govori:

– Ala ljudi ala, ni to niš. Ja san vidil snig i deset metri visok!

Svi su se nato latili smijat, pa mu govoru:

– Ala Ante, dobro je šordarit, ma i tuliko. Na Rabu deset metri snig visok? Ala, ala ne tači! Ma kadi si to vidil?

A Bohljar da se je nasmijal unako po svoju, pa da in govori:

– Kadi san vidil? Boga, Kalehranti – na vrh bora!

 

Inšoma, ni straha od sniga. Ako ka pahuljica i ariva na Rab unda je to bura priko mora na silu natira. Zimi se zato valja jedino bolešćine bojat, kad evo ti sada gori i ova nesrića od potresa. A luda godina da luđa ne more bit! Ali jušto zato i služi lipa rič, da je poklonimo jedni drugiman i da je zamotamo va virovanje da će ova druga bit puno, puno bolja. E pa, neka jušto tako i bude!

 

Joso Fafanđel za Kantunić, 30.12.2020.

 

 

 

 

 

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime