Foto: Foto: Kristina Ribarić
Za mene je to i više nego veli biserni kural, del naše starine i duša našega domaćega čovika, duša od težaka ki je umil i na drugi mod mislit, pa unda sve to i na kartu zapisat.
I jušto ovih dan malo študijan, tobože da ča ove godine o svemu tomu hitit na kartu. Varamente, nisan imil baš ni puno volje, boj evo, po svitu se i grube stvari dogajaju. Korona je dešvala puno toga ča se je med ljudima tribalo dogajat, pa i ljudski životi je vazimala (a i još vazimlje), a unda je arival i onaj nesrićni rat va Ukrajini, novo zlo ko jopet nosi nesriću i zla svake sorte.
I sve se tako mislin ča ću i kako ću, kad evo ti ga na, zaviril san se na internetu va priču ku je prezentala vridna naša Kristina Ribarić. Slikala je jednu pismicu, pa je šoto napisala da je i njezin ded pisal pisme, a oni va fameji da su to jušto ovih dan doznali i va jednomu libriću z rukan zapisano pronašli.
A ja nisan mogal od manjega nego san je vreda zamolil kako bi ja taj librić volil pročitat. Ja zamolil, a ona unako pametna i vridna kakova već je, ona je to vreda veselo dočekala, otac se je isto složil, i ni dvi ni tri, nego evo librića već pridame na stolu. Za mene je to i više nego veli biserni kural, del naše starine i duša našega domaćega čovika, duša od težaka ki je umil i na drugi mod mislit, pa unda sve to i na kartu zapisat. Malo sam zapisat, a zeru i od drugih prepisat kada bi na kakovu lipu pismu naletitl. I još skromno mučat da to niki ne zna i da bude del samo njigovoga duhovnoga svita. Onoga z nutra, dabome.
I tako fala Kristini i njezinomu dedu ča su nati mod prezentali najbolju temu i dar za Dan žena. Ma ni ona kitica galofara više ne triba, sve ovo more i bez nje pasat.
I tako fala Kristini i njezinomu dedu ča su nati mod prezentali najbolju temu i dar za Dan žena. Ma ni ona kitica galofara više ne triba, sve ovo more i bez nje pasat. Pere Ribarić (a govoru da su ga zvali Perić) pisme je svojan rukon napisal i zapisal va vojsci, odavna već va Pločamin 1957. godine. Pisme po domaću i pisme na njigov mod. Va napisanoj pjesmarici pobrojili smo ih puno, a sve redon pune su ljubavi i tuge za krajen i svojiman ki su ostajali doma dokli su mladići va vojsku putovali i svoje divojke ostavljali. Puno pisam va velomu libriću, ali danas kako poklon sviman ženskamin za Osmi marča, evo samo del od jedne ka o ženskiman i vičnoj ljubavi i pripovida. Librić, oli pjesmarica započinje uvako:
Na prvoj te pitan strani
O moj cvijete odabrani
Kako živiš, jesil zdravo
Odgovori meni pravo
Od jada mi srce grane
I ne spavam dok ne svane
Niti mi se više drema
Kada vidim da te nema
A čim rujna zora sine
Oblačim se i ustanem
Uzmem papir i olovku
Da bi meni lakše bilo
Pa po karti pišem, šaram
Da sa tobom razgovaram
Kada stanem da ti pišem
Stalno mislim i uzdišem
Ma i tebi moje zlato
Časnom riječju to je dato
Nije ljubav mala briga
Od sto kila to je knjiga.
O ovomu Perićevom libriću još će se pripovidat. Za sad zafalimo njemu, njigovoj Kristini i sviman njigoviman ča su ovu pjesmaricu zneli van na svitlo dana, ča su je prezentali i namin ki jednako za nju nismo znali. Libar je to pun ljubavi ki se najviše ženkomu rodu obraća i to jušto evo- za Dan žena. Sve čestitke zato i ženskamin i ljubavi ka šnjiman uvik zajedno gre, uz još par kitic za kanatu.
Dok se dušo ne povratim tebi
Ti mi vjeruj kao sama sebi
Ti si moja od ljiljana grana
Na mom srcu i velika rana
I ova će rana preboliti
Ako mi se bog da povratiti
Sva će tuga proći od srdašca
Kad ti stavim ruku u njedaršca.
Napisal: Joso Fafanđel – Za Rab Danas, 8.3.2022.