Foto: Foto: Josip Fafanđel | Vrulja, zapušćena i puna smeća
Dabome, već je legendarna ona anegdota o pokojnomu Kamporcu, šaljivdžiji Antu Boljfaru, ki je jedno jutro i sam šan po vodu, a doma se tronival s punin kablan na glavi. Kuntra ga sused pa ga pozdravi:
– Dobro jutro, Ante. Ča nosite vodu?
A un mu unako uvik parićan za sulac odgovara:
– Da, boga, ma i kabal!
Vrulja je zapušćena, zamotana va kupinu, kućica zgor nje puna smeća, a okolnji puti zarasli i ni ih više ni za vit.
Ili, jednako je važan srićon očuvani tekst jedne pučke pisme ku je još tamo na kanati od 19. stoljeća napisal Dražanin Joso Fafanđel (eto, slučajno moj imenjak) koga su znakovito zvali Posran. Iman tekst te pisme na celih devet stranic, a piše tamo da se zove Poslušajte rožice rumene. Ali mještani su je s vrimenon prekstili, pa je u usmenoj predaji postala Pisma o Vrulji, a Vrulja je bila pravi dragulj od prirodnoga izvora ki je jedan put već odavna daval vode za pol sela. Tamo su ljudi hodili po vodu, ali tamo se je i prala roba i blago se je napijalo, pa je Vrulja bila i seosko okupljalište, najviše žena, dice, ali i mladih neoženjenih divojak i mesto od ćakul. Evo ča va jednoj kitici o tomu pisma govori:
“Poslušajte rožice rumene
Kakove su supetarske žene
Kada one dojdu uzet vodu
Pa na Vrulji okupe se mnoge
Pa ti stadu rastresati momke
Mlade momke i druge divojke”
I zato ja virujen da svako naše mesto na Rabu pameti puno anegdota, ćakul i svakojakih zgoda i nezgoda vezanih za naši izvori vode, za zdenci ki su zapravo značili i bili život. Neki su i sačuvani, ali na velu žalost, puno njih je zapušćeno, pa pomalo propadaju i nestaju. Vrime je da in pomoremo i udahnemo in novi život”
Ovo je moj poziv da još uvik spasimo ono ča se spasit da. Ti izvori po celomu Rabu, to su spomenici naše prošlosti, del naše kulturne baštine i svaki zaslužuje da bude očišćen, očuvan i z tabelicon označen.
Propada tako i naša Vrulja. Uz Dan voda, ja san je ovih dan malo i poslikal.
Bil san znenađen i žalostan. Vrulja je zapušćena, zamotana va kupinu, kućica zgor nje puna smeća, a okolnji puti zarasli i ni ih više ni za vit. Uz Dan voda, ovo je moj poziv da još uvik spasimo ono ča se spasit da. Ti izvori po celomu Rabu, to su spomenici naše prošlosti, del naše kulturne baštine i svaki zaslužuje da bude očišćen, očuvan i z tabelicon označen. Da nan se ne dogodi da niki novi domaći pisnik ne napiše uvako: Poslušajte rožice rumene/ kako plaču naše vode zapušćene..