Foto: Foto: Hrvoje Hodak
{gallery}Krizni put – branitelji{/gallery}
U ovom našem vremenu nitko ne može proći nedirnut, svatko mora proći kroz oluje i nevolje, svatko dospijeva u opasne vode, svatko se mora probijati kroz borbe i kušnje, svakoga čekaju nerazumijevanja, neshvaćanja, svatko se mora jednom okliznuti ili pasti, zapasti u bodljikavo šipražje, neprohodnu šumu i u situaciju iz koje ne zna izaći. Život je borba, obrana i odluka. Tako je i odluka branitelja bila, i to svakoga od njih, položiti ako treba i život za domovinu: „Da, taj sam!“
Ljubav postaje velika predanjem, žrtvovanjem, davanjem samoga sebe, opraštanjem, a to su branitelji činili za svoju domovinu. Noseći križ iz postaje u postaju, sjećajući se svojih borbi, svojih mjesta u rovovima, svojih strahova, moleći za svoje prijatelje koji više nisu s njima. A rečeno je:“ Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“
No danas, kada je prošlo toliko godina, za branitelje je drugačija slika: „ Evo ih opet nešto traže, pa zar nisu dobili dovoljno?“ – čuje se ponekad. Ali zaboravilo se da su oni stali dobrovoljno u obranu svoje domovine svojim životima. I opet su u borbi sada za svoju čestitost, jer svaki se sam sebi čini čestitim, kada svoja osvjedočenja mijenja kao košulje; čak i onda kada nema nikakvih uvjerenja i kada se mijenja kao zastava na vjetru. A može li netko biti čestit, ako ne priznaje nikakvu unutrašnju vezu sa savješću? Nikakvu povezanost s bilo kakvim vrijednostima, zapovijedima, dužnostima?
Danas oni nose križ za sva nerazumijevanja, da se ne zaboravi sve one koji su dali svoj život za sve nas, za svoja sadašnja dokazivanja, za svoje obitelji, za svoja načela
Jer to je paradoksalna tajna ljubavi: ne postaje velika time što traži samu sebe, nego time što se predaje! Ljubav postaje velika predanjem, žrtvovanjem, davanjem samoga sebe, opraštanjem, a to su branitelji činili za svoju domovinu. Noseći križ iz postaje u postaju, sjećajući se svojih borbi, svojih mjesta u rovovima, svojih strahova, moleći za svoje prijatelje koji više nisu s njima. A rečeno je:“ Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“
Tako smo opet pred čudesnim križem u kojemu se spaja vertikala – ljubav prema Bogu, te horizontala – ljubav prema čovjeku. A sve se susreće u križevnoj točki – u srcu, i oslobađa se snaga valova svjetla, radosti, nade…
Tako smo opet pred čudesnim križem u kojemu se spaja vertikala – ljubav prema Bogu, te horizontala – ljubav prema čovjeku. A sve se susreće u križevnoj točki – u srcu, i oslobađa se snaga valova svjetla, radosti, nade…
A naš A.G. Matoš piše: „Ali ne, nema naš narod vjere filozofa i teologa. Njegov je Krist siromašak, prikovan na krst, njegova nevinost što strada, njegov brat u stradanju, što ga viđa svaki dan na seoskim raskrižjima, na brdima i u dolinama. On živi od Krista i sa Kristom kao od kruha i sa kruhom…“
