Foto: Foto: Jelena Hodak
Piše: Ružica Kaštelan
Na svečanoj euharistiji su koncelebrirali svi rapski župnici, a ove godine su i posebni gosti bili: župnik otoka Suska vlč. Tomislav Debelić, svećenik rodom iz Barbata, dr. Anton Bozanić, župnik u Omišlju i dekan Omišaljskog dekanata, te bivši župnik vlč. Ivan Katunar, koji je danas na službi u Osoru na otoku Cresu. Nakon slavlja euharistije, već tradicionalno u procesiji mlade žene u svojim narodnim nošnjama nose kip Karmelske Gospe po mjestu, te svi pjevaju marijanske pučke napjeve.
Postoji mnoštvo apsolutno temeljnih vidova života koje ne možemo mijenjati: roditelje, boju očiju, karakter materinski jezik… Životne sastavnice koje možemo birati mnogo su manje bitne od onih koje nismo mogli izabrati. A najčešće imamo dojam kako našu slobodu ograničavaju okolnosti koje nas okružuju: stega koju nam nameće društvo, svakovrsne obveze kojima nas ljudi opterećuju, ovo ili ono zarobljavajuće ograničenje vezano uz naše tjelesne mogućnosti, zdravlje itd. Katkada postoje ograničenja koja treba ukloniti i okovi koje treba odbaciti kako bismo postali slobodni, no to još uvijek ne bi značilo kako ćemo naći punu slobodu za kojom težimo. Jer često želimo da nam život bude poput ogromnog supermarketa, u kojem bi svaka polica nudila širok izbor mogućnosti, u kojem bismo, kako nam je volja bez ikakve prisile, mogli uzeti što nam se sviđa i ostaviti sve ostalo….Htjeli bismo birati život kao odjeću iz nekog kataloga putem internetske kupnje.
I zato je rekao predvoditelj misnog slavlja, u svojoj homiliji, župnik župe Sv. Vida, vlč. Ivan Turčić iz Malinske, na otoku Krku: “Ostavili smo sve na trenutak i došli Gospi Karmelskoj, jer rast u vjeri, ufanju i ljubavi jedini je put prema slobodi. A samo ljubav, i samo ljubav je sposobna dobrim pobijediti zlo i izvući dobro iz zla. I zbog pogrešnog pogleda na slobodu, često mislimo kako je jedini istinski način izražavanja osobne slobode u tome kako se između raznih mogućnosti odabere ona koja nekome najbolje odgovara. Mjera naše slobode bila bi razmjerna broju mogućnosti koje su na raspolaganju. No i graditelji Babilonske kule mislili su kako imaju široku paletu mogućnosti do trenutka kada su im se pobrkali jezici i nisu se više razumjeli, što se događa i u našim obiteljima zbog sitnog problema (često metra zemlje ) dođe do nerazumijevanja i razdora. A živimo u svijetu kompjutorskih komunikacija, osvajanja svemira, dostignuća znanosti, ipak čovjek je čovjek, sa svojim velikim i malim problemima, mogućnostima, traženjima, osobito smisla svega ovoga oko sebe, jer sve ovo što se događa danas moglo bi biti povodom, izazovom, sredstvom zbližavanja ljudi, ali nažalost uvijek tako nije. Tek kada dođemo do smisla riječi – oprostiti , a koja na svim jezicima ima jednako značenje, nalazimo – mir, mir koji nije pasivnost već govor dubina, nutrine, traženje i prihvaćanje poruke Božje. I pozvani smo živjeti i raditi, i to ne izvan ili protiv ovoga i ovakvoga svijeta, u nekim „specijalnim sredinama“, a to znači biti čovjek ne samo „svoga vremena“, po stilu i ukusu drugih, nego biti i svoj čovjek. To je naše zvanje i poslanje: dati životu i radu dimenziju sadašnjosti i budućnosti, vječnosti.“
Na svečanoj euharistiji su koncelebrirali svi rapski župnici, a ove godine su i posebni gosti bili: župnik otoka Suska vlč. Tomislav Debelić, svećenik rodom iz Barbata, dr. Anton Bozanić, župnik u Omišlju i dekan Omišaljskog dekanata, te bivši župnik vlč. Ivan Katunar, koji je danas na službi u Osoru na otoku Cresu. Nakon slavlja euharistije, već tradicionalno u procesiji mlade žene u svojim narodnim nošnjama nose kip Karmelske Gospe po mjestu, te svi pjevaju marijanske pučke napjeve.
Svi mi po prirodi želimo biti-postati-ostati veliki. Model, mogućnost i kriterije prave veličine dao nam je sam Isus životom i porukom. Biti velik znači biti ponizan, ljubiti i praštati. Time se zapravo stvara kultura ili civilizacija ljubavi, po primjeru mnogih od sv. Stjepana prvomučenika, koji je zaštitnik župe Barbat, pa do današnjih dana. I zato malodušnost, kukavičluk, računica, egoizam, zatvorenost nisu karakteristike velikih ljudi, a mi nismo pozvani na bilo što, nego na nešto veliko i sveto, i što znači pobijediti i svladati Božjom pomoću sve ljudske granice, slabosti, …i biti puno više od običnog čovjeka.
Eto i pučku feštu nakon slavlja je omela kiša, ali održati će se drugom prilikom, za boljeg vremena, možda i veselija, a nama je ostalo za razmišljanje o povratku temeljnim životnim vrednotama, izblijedjelih i marginalnih, a važnih i bitnih za sve nas. To su: važnost same osobe, biti a ne imati, činiti a ne samo govoriti, tražiti-živjeti, ali i nalaziti, kreativan prema životu i radu, drugima i slično.
