Brojni prijatelji i gosti na otvaranju izložbe Adriane Kaštelan u meni su pobudili posebne osjećaje i zaključak da živimo, živimo dok je umjetnosti

Koji sat prije otvorenja izložbe javlja mi se Zvonko da žuri odvesti Tamaru u grad, jer s klapom pjeva na otvaranju izložbe. Odmah mi čini gušte jer Rab, a znam to iz iskustva brojnih događanja u Zagrebu na kojima sam bio, pravi najljepša i najtoplija kulturna događanja.

Zovem Hrvoja i molim ga da mi snimi izložbu. Prijatelji zato i postoje da ti ispune želje. Gledam sada snimku i zamišljam da sam na Kaldancu. Rapska klapa Anima Arbae pjeva Arsenovu uvertiru u izložbu. Barbara Marelić – u ime Pučkog otvorenog učilišta (ovo je prva izložba ovogodišnjeg Rapskog likovnog ljeta) predstavlja profesora Borislava Božića koji biranim riječima govori o nagrađivanoj umjetnici Adriani Kaštelan i o tome kako bi danas više no ikad trebali moći razumjeti fotografiju. Jer, danas svi pišemo, ali i škljocamo svojim “savršenim” fotoaparatima koji sve, ama baš sve, imaju podešeno da bismo ovjekovječili prizor koji nas je dojmio.

Uspoređujući autoričinu igru svjetla s velikim Rembrandtom i Caravaggiom, on nas i kroz uvodnu riječ upozorava da nismo pismeni ako znamo pisati već ako znamo razumjeti fotografiju. Izložbu je otvorio gradonačelnik Grada Raba Nikola Grgurić, duhovito upozorivši fotoreportere da će teško uhvatiti fotografiju koja će se moći mjeriti s Adrijaninom. Uz njega, izložbi je nazočio i predsjednik Gradskog vijeća Željko Peran. Gradonačelnikova digresija da na Rabu boravi 6,5 turista daje nadu da će izložba biti dobro posjećena. Brojni prijatelji i gosti na otvaranju u meni su pobudili posebne osjećaje i zaključak da živimo, živimo dok je umjetnosti.

Introspektivno sažimanje Adrianinog svjetla

Odmah sam se čuo s Hrvojem i zamolio ga da napišem dojmove o izložbi na kojoj nisam ni bio. Korona, oporavak, vrućina i sparina u ljetnu večer četvrtka, a i ”ki” će me vozit do ”gori”, ostavili su me pred ekranom kompjutera i udubile u introspektivno sažimanje Adrianinog svjetla. Naslovna fotografija osamljenog drva usred plaže u depresivnom kontrastu teških oblaka, mora i puste plaže – zar to nije život. Zar ne ostajemo sami i osamljeni u svojoj boli življenja no, usprkos svemu, koliko god beznadno bilo, nastavljamo i borimo se. Da, kao i u ovo doba korone, idemo, koliko god teško i tmasto bilo, koliko god škura vremena došla, idemo dalje. I optimizam je tu, u svakom naizgled chiaroscurom remek djelu fotografije koja nam u naslijeđe ostavlja Rab koji i u teškim trenucima kad ga tuče bura ima svoj osmijeh na licu.

Fotografija na rivi gdje promatraču ususret hrle ljudi, dok se od njega polako udaljava nekoliko starijih šetača, uvela me u ono egzistencijalno, nadživotno pitanje: Što kad jednom dođe taj trenutak? A trenutak nema pravila iako je starost metafora prolaznosti u kojoj jedni (mladi) dolaze dok su drugi na odlasku.

I da se razumijemo, Adriana traži prizore posebne, produhovljene i emocijama prožete te simbolikama nabijene trenutke u kojima se svi nalazimo. A jednom, kad nas svih ne bude, kad stignu novi putnici na naše rive i ulice, tad će misterij Adrianinog svjetla postati vječna izložba svih nas koji smo dio nje, a na kojoj, zapravo, nećemo biti.