Foto: Preuzeto iz časopisa Rapski list br. 13 izdanog u travnju 2011. godine
Viktor je bio simbol vremena u kojem je svatko imao svoj rukopisni identitet, u kojem su se precrtavale riječi, u kojem se nije zamjerala pogreška. Viktor je nosio pisma s mirisom mora, pozdravima sunca i toplinom ljetnih ljubavi. Hvala, Viktore!
Zvuk Tomosovog motora bio je glavni događaj kako za nas djecu tako i za mahom starije ljude koji su svoje staračke dane posvetili poslijepodnevnim sjedenjima na Belinom dvoru. I kad bi netko primio kartolinu od “čovika u uniformi” bio bi taj dan poseban i važan jer mu je netko pisao s kopna, pa će se imati o čemu razgovarati do idućeg dolaska poštara.
Vidjeti poštara, prozboriti koju s njim, čuti koju vijest o rođenju ili sprovodu u cijelom mistu, kao da si danas sjeo na naslovnicu Facebooka i vidio sve statuse s liste prijatelja. Kad smo brat i ja prvi put vidjeli Viktora, mislili smo da smo u najmanju ruku vidjeli druga Tita. Poseban osjećaj uzbuđenja i zaustavljen motor na cesti pred gušternom.
Blago oznojen muškarac koji je prolazio srednje godine, preplanula i izborana čela i nestvarno toplih očiju. Imao sam dojam da taj čovjek poznaje svakog poimence na Rabu, da zna svaku kuću, svaku zabit otoka i svakog psa koji je trčao i lajao za njim. Košara sprijeda motora i velika ogromna torba koja je nosila pozdrave, račune i mirovine. Viktor je bio netko kome su se divila sva djeca u selu, a onaj koji bi mu zaokupio pažnju bio je ponosan i pravio se važan kako on “zna” Viktora. Naši boravci na Rabu protezali su se od početka ljeta do par dana prije škole i ta tri mjeseca bila su dovoljna da Viktor barem dvadesetak puta navrati u naš dom. Baka i djed su ga često znali zadržati u razgovoru, pričati o ljudima, popiti čašu soka, a brat i ja bismo sjeli na motor i igrali se da smo poštari. Da nas je netko tijekom ljeta upitao što želimo biti, bez razmišljanja rekli bismo – poštar! Poštar je bilo tako časno zanimanje da se ni mjesni liječnik nije mogao usporediti s njim. A onda, jedno dopodne, Viktor je došao ranije nego inače. Objasnio je baki kako taj dan ima neobično malo pošte, valjda zato jer su svi na odmoru, pogledao je u mog blizanca i mene i namignuo. “Dečki, danas vas vozim na sladoled!” Rekao nam je to kao da je to nešto normalno!
Naši boravci na Rabu protezali su se od početka ljeta do par dana prije škole i ta tri mjeseca bila su dovoljna da Viktor barem dvadesetak puta navrati u naš dom. Baka i djed su ga često znali zadržati u razgovoru, pričati o ljudima, popiti čašu soka, a brat i ja bismo sjeli na motor i igrali se da smo poštari. Da nas je netko tijekom ljeta upitao što želimo biti, bez razmišljanja rekli bismo – poštar!
Čovječe, idemo s Viktorom na sladoled! Kad to ispričamo škvadri, past će na guzicu! Sjeli smo na sic, nekako se zgurali, bili smo još uvijek mali, prvi osnovne. Viktor nas je vozio do prve trgovine, a mi smo se ogledavali vide li nas svi. Nas i Viktora. Došavši do trgovine rekao nam je: “A sad birajte sladoled koji želite!” Obično smo uzimali najjeftinije, na štapiću ili u loptici, pa smo tako odabrali i ovaj put, no Viktor se šeretski nasmijao i rekao: “Vodim vas na sladoled, ovo nije sladoled!” Izvadio je iz škrinje dva velika korneta. Ma to je bio najslađi sladoled koji smo ikad pojeli.
Dugo smo stajali pred trgovinom i što sporije lizali svoje kornete. Htjeli smo da svi vide da smo na sladoled otišli s Viktorom. Neka se požderu od jala djeca s Kaštela kad nas vide s njim. Barem tjedan dana bit ćemo najvažniji na plaži. O toj vožnji s motorom, službenim, pričat ćemo u nastavcima, prepričavati, dječački izmišljati i nadodavati nove dogodovštine. Viktor je bio naš ljetni Djed Mraz koji nosi poklone i donosi veselje u malo selo koje se bori s ljetnom dosadom. Kad nas je vratio motorom u Grpe, izašli su svi oni starci iz svojih kuća i značajno kimali glavom. Svi su znali da su Krešo i Tomica bili na sladoledu. Svi su se pitali u sebi zašto baš oni, što fali njihovoj dici?
Viktor je od tog dana bio još veći u našim očima. Čim bi začuli zvuk motora, potrčali bi pred njega veseleći mu se. Prošle su godine. Viktor je par godina kasnije otišao u mirovinu. Jednom smo mu bili otišli u posjetu. Bili smo kod njega, vidjeli prekrasnu kuću u kojoj je živio! E, kad smo to ispričali u društvu, to je bilo ravno kao da si imao sve sličice Svjetskog prvenstva, ispunjen album i novu nogometnu loptu. Ma ne, to se nije dalo usporediti s ničim.
I danas, kad Marinko donosi poštu na svom motoru, ja zamišljam Viktora. Nasmijanog dobričinu kojeg su obožavala sva djeca. Čovjek koji je nekoć davno bio naš Facebook, čovjek koji je imao više podataka o nama samima nego što to ima Rapski list! Ne znam osjećaju li se i danas djeca važnom kad ih pozdravi poštar kao da se znaju sto godina. Viktor je bio simbol vremena u kojem je svatko imao svoj rukopisni identitet, u kojem su se precrtavale riječi, u kojem se nije zamjerala pogreška. Viktor je nosio pisma s mirisom mora, pozdravima sunca i toplinom ljetnih ljubavi. Hvala, Viktore!
