logo mix

Rab Danas

Nezavisni internetski portal otoka Raba

OLUJIC 1400X179

 

Subota, 19 Rujan 2020 10:13

Razgovor sa Stašom Šoh o psima pomagačima i putovanju prema društvu bez predrasuda

Napisao/la Krešimir Butković
Ocijeni sadržaj
(4 glasa/-ova)
Razgovor sa Stašom Šoh o psima pomagačima i putovanju prema društvu bez predrasuda Foto: Hrvoje Hodak

Već nekoliko godina otok Rab je promoviran u prijatelja osoba s invaliditetom. Naravno, teško je stvoriti savršene uvjete za svakoga. Arhitektonske barijere treba gledati u kontekstu vremena u kojem su nastale. Povijesna jezgra grada Raba koliko je nepristupačna svojom arhitekturom starom više od dva milenija, toliko je i pristupačna ukoliko oko sebe imate prijatelje da vas izguraju po ''Lišoj'' ulici pa vas "Gornjom" odvedu do "Pjacete" s koje puca predivan pogled prema uvali Sv. Eufemije.

 

No, usprkos svakovrsnim birokratskim, administrativnim i tjelesnim preprekama, osoba u kolicima može uživati u mnogobrojnim dostupnim sadržajima. Gdje je volje nađe se i način.

 

Snaga pojedinca očituje se u želji društva da ga prihvati i da mu prilagodi uvjete dostojne čovjeka. Osoba s invaliditetom, bilo u kolicima, slijepa, ili s nekom drugom poteškoćom zbog koje joj je potrebna pomoć, željna je kvalitetnog sudjelovanja u svakodnevnom životu.

Kvaliteta se očituje u samostalnosti, a ta samostalnost je često nedostižan san brojnih OSI-a. Da bi se ta nepravedna situacija promijenila, u svijet osoba s invaliditetom ušla su predivna bića, najbolji čovjekovi prijatelji, psi pomagači.

 

Stašin entuzijazam je zarazan i daje nam nadu da ćemo i kao društvo uspješno položiti ispit uključivanja svih nas u život osobe s invaliditetom i njegova psa pomagača – službenog psa Republike Hrvatske s posebnim zakonskim ovlaštenjima koje bi trebali svi, bespogovorno, poštovati.

Ne mogu vam iskazati riječima ushićenje kada osoba s invaliditretom ima tu mogućnost i čast susresti se i upoznati školovanog psa pomagača, psa terapeuta, psa čija je uloga višenamjenska s prvenstvenim ciljem uključivanja OSI-a u društvo lišeno predrasuda. Ove godine šećući Rabom često ste mogli naići na vedru mladu ženu koja je na povodcu vodila labradoricu s prslukom na leđima. Riječ je o koordinatorici programa socijalizacije, voditeljici terapijskog psa i ambasadorici labradorice Dije, mladoj Rabljanki koja živi i radi u Zagrebu, Staši Šoh.

Intenzivnom senzibilizacijom žitelja otoka Raba na prihvaćanje činjenice da su psi pomagači ravnopravni sudionici života kao i osobe kojima oni pomažu, ova Rabljanka učinila je veliki pomak u svijesti otočana u pravcu prepoznavanja psa kao vrijednog i posebnog bića od velike važnosti za pomoć u normalnom funkcioniranju života jedne osobe s invaliditetom. Stoga sam kao osoba s invaliditetom, s nestrpljenjem iščekivao susret s Dijom i njezinom ambasadoricom Stašom, a prije toga s pažnjom sam pročitao mail koji je Centar za rehabilitaciju Silver uputio na adrese brojnih turističkih zajednica u Hrvatskoj. Nažalost, svjedočanstva, kako instruktora tako i korisnika te socijalizatora pasa pomagača, ukazuju da naše društvo još nije sazrelo u prihvaćanju činjenice da OSI i njihovi psi postoje i, što je još važnije, da imaju pravo na ravnopravan život u svim potrebnim segmentima jednog normalnog življenja.

 

 Dia i Staša u šetnji Rabom

 

Turistička zajednica Grada Raba, kao dugogodišnji pokrovitelj plivačkog maratona za OSI "Srcem protiv barijera", na čelu s direktoricom Ivanom Matušan, davno je prije ovog cirkularnog maila prepoznala potrebu da se otok što prije poveže s inicijativom uključivanja društva u život ljudi koji se služe psima pomagačima. Stoga Rab i jest već duže vremena upoznat s pravima, ali i propisanim zakonom o psima pomagačima.

 

Staša mi priča o tome što je sve poduzela da bi Rab što prije i što bolje prihvatio pse pomagače u svakodnevnom životu. Nema mjesta koje nije obišla, posjetila, a sa svojom neposrednošću i srdačnošću te Dijom koja šarmira i osvaja na prvu, u kratkom roku je ostvarila cilj uključivanja psa pomagača kao sasvim normalnu i prihvaćenu pojavu u životu otoka kao buduće preslike normalne uključenosti u čitavoj Hrvatskoj.

Iz Hrvatske s mnogih turističkih odrednica stižu frapantne vijesti o zabranama, incidentima, nepoštivanju ''uniforme'' i neprepoznavanja važnosti uloge pasa pomagača. Ljudi, premda su upozoreni na zakonske odredbe o poštivanju psa pomagača, znaju biti do te mjere agresivni i netolerantni da čak s plaža koje su namijenjene osobama s invaliditetom tjeraju pse i njihovu pratnju. Slične situacije su često bivale zabilježene i u javnom prijevozu, kod taksi službi, u trgovinama... Dolazak Staše i Dije u meni je u trenu srušio sve granice, ako su uopće i postojale. Odmah prelazimo na ''ti'' pronalazeći brojne zajedničke teme. Prije svega, s obzirom da sam tada pisao roman o djetetu s autizmom kojem u život dolazi pas pomagač, zamolih Stašu da mi uopće kaže nešto o ''Silveru'':

- ''Centar za rehabilitaciju Silver je ustanova socijalne skrbi koja u rehabilitaciju osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju uključuje rad s psima pomagačima (psi vodiči, rehabilitacijski i terapijski psi). Potaknuti upitima domaćih i stranih korisnika pasa pomagača, vlasnika hotela, komunalaca, stranih turista - korisnika pasa pomagača, socijalizatora i dr., a koje dobivamo obično na početku turističke sezone, želja nam je i ovim putem obavijestiti javnost o novom Zakonu o korištenju pasa pomagača NN39/2019 koji je stupio na snagu 25.04.2019. godine.

Sukladno NN39/2019 Zakonu o korištenju psa pomagača (čl.8.), korisnik psa pomagača, kandidat za korištenje psa pomagača, voditelj psa pomagača, kandidat za voditelja psa pomagača, socijalizator psa pomagača i radni instruktor sa psom pomagačem imaju pravo pristupa i boravka u javnom prostoru, pravo korištenja javnog prijevoza bez plaćanja vozne karte za psa pomagača, pravo zadržavanja u prostoru predviđenom za putnike te pravo pristupa i boravka na radnom mjestu, u zdravstvenoj, odgojno-obrazovnoj i znanstvenoj ustanovi te vjerskom objektu. U istom Zakonu navedene su i prekršajne odredbe u slučaju onemogućavanja prava pristupa korisnicima i socijalizatorima psa pomagača.

Psi pomagači koji su dodijeljeni korisnicima – slijepim osobama, osobama u invalidskim kolicima ili nekom drugom vrstom invaliditeta, odnosno djeci s teškoćama u razvoju – sukladno potrebama i zakonskim pravima, prate korisnika na svim mjestima gdje on odlazi.

Jedan o temeljnih preduvjeta za pružanje socijalnih usluga koje uključuju i rad sa psima pomagačima predstavlja Program socijalizacije budućih pasa pomagača.

Ovaj program provode volonteri i njihove obitelji koje brinu i odgajaju štence i mlade pse do navršenih 15 ili 16 mjeseci - prema strogim pravilima kako bi psi odrasli u zdrave i mentalno stabilne pse pomagače za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju.Jedna od obveza socijalizatora je da sa psom na socijalizaciji obilaze što više različitih mjesta na kojima bi se jednog dana mogao naći sa svojim korisnikom, to uz sve javne površine i prostore podrazumijeva sredstva javnog prijevoza, vrtić, školu, fakultet, radno mjesto, trgovinu, mesnicu, ribarnicu, ambulantu, vjerske i kulturne objekte, plaže, parkove i sl. Korisnike i socijalizatore pasa pomagača, odnosno voditelje i radne instruktore, moguće je identificirati predočenjem Iskaznice ili drugog dokumenta koji je izdala domaća ili strana ustanova ili škola koja je odškolovala ili dodijelila psa pomagača. Psi pomagači nose radni prsluk sa oznakama škole za pse pomagače.'' – podastrla mi je Staša dopis od Centra u kojem je rečeno sve.

 

 

A ja, nakon toga, s još većim divljenjem pogledam na Diju i njezine tople, vesele oči i spremnost da i najtužnijeg čovjeka pretvori u ''srećka'' s razvučenim osmijehom na licu. Staša mi priča o tome što je sve poduzela da bi Rab što prije i što bolje prihvatio pse pomagače u svakodnevnom životu. Nema mjesta koje nije obišla, posjetila, a sa svojom neposrednošću i srdačnošću te Dijom koja šarmira i osvaja na prvu, u kratkom roku je ostvarila cilj uključivanja psa pomagača kao sasvim normalnu i prihvaćenu pojavu u životu otoka kao buduće preslike normalne uključenosti u čitavoj Hrvatskoj. Naravno, uvijek će biti onih koji će negodovati, koji neće biti velikog srca, sućutnosti i razumijevanja. Sa zanimanjem gledam videa u kojima pas pomagač pomaže djeci iz spektra autizma u svladavanju brojnih inhibicija, resocijalizaciji, smirivanju, postizanju boljih uspjeha u učenju.

Toliko je toga što mi Staša želi reći o psima pomagačima pa mi u dahu izuzetno vruće ljetne večeri nadodaje: ''Prije svega, svi naši psi prvo prolaze vrlo kompleksan program socijalizacije. S dva mjeseca života odlaze u obitelji (mi te ljude zovemo herojsocijalizatori) To su obični ljudi koji žele kroz neki vid volontiranja doprinijeti društvu oko sebe, a prvenstveno pomoći nekome kome je podrška potrebna. Oni prihvaćaju pse s dva mjeseca u svoju obitelj i sve do 15 mjeseci života psa žive i dišu s njim. Sa psom odlaze na posao, u tramvaje, vlakove, dućane, bolnice, čekaonice, trgovačke centre, putovanja... Socijaliziraju ga na svakodnevne situacije. Nakon detaljnih zdravstvenih pregleda, ako su zdravi, psi ulaze u program školovanja. Psi vole raditi i učiti. Sve što učimo pse radi se kroz neki vid igre. Psu mora biti zanimljivo. Naravno, isto kao i nama", poručuje Staša.

 

Iz zakona o psima pomagačima, na kojem se puno i detaljno radilo, valja izdvojiti:

KORISNIK PSA POMAGAČA je:

  • odrasla poslovno sposobna osoba s invaliditetom ili osoba s kroničnom bolesti čija je funkcionalna sposobnost u obavljanju svakodnevnih životnih aktivnosti smanjena, a osposobljena je za korištenje psa pomagača
  • dijete s teškoćama u razvoju te odrasla osoba s invaliditetom ili osoba s kroničnom bolesti lišena poslovne sposobnosti u dijelu sklapanja pravnih poslova čija je funkcionalna sposobnost u obavljanju svakodnevnih životnih aktivnosti smanjena, a koja aktivnosti sa psom pomagačem ili terapijskim psom provodi isključivo s voditeljem psa pomagača

KORISNIK TERAPIJSKOG PSA je dijete s teškoćama u razvoju ili odrasla osoba s invaliditetom i/ili kroničnom bolesti uključena u individualne ili grupne terapijske i/ili rehabilitacijske postupke s terapijskim psom

PAS POMAGAČ je pas koji je školovan za pomoć u zadovoljenju svakodnevnih individualnih potreba korisnika, čije potrebe proizlaze iz smanjenja funkcionalne sposobnosti u obavljanju svakodnevnih životnih aktivnosti kao i situacija opasnih za život

TERAPIJSKI PAS je školovani pas koji je uključen u individualni ili grupni rad s korisnikom terapijskog psa u svrhu postizanja unaprijed definiranih ciljeva terapijskog i/ili rehabilitacijskog postupka

Pas u terapiji je onaj koji potiče. Pas je bez predrasuda.

Svi psi se razlikuju u svom karakteru. Neki su aktivni, neki se jako vole igrati ili maziti, U skladu s tim se i biraju korisnici i radi se najbolji spoj života jedne obitelji koja čeka psa pomagača i psa koji je u školovanju.''

 

Krešo, Riki, Dia i Staša u Barbatu 

 

Dia i ja idemo u jednu osnovnu školu gdje imamo grupu klinaca s poremećajima disleksije, disgrafije, diskalkulije. Rado čitaju Diji. Ne smeta im apsolutno nitko u prostoriji. Koncentrirani su samo na nju. Zbog nje su napisali zadaću. Njoj se obraćaju. Rekla sam im ako imaju neki problem koji žele šapnuti Diji da joj uvijek mogu šapnuti. Vrlo često pozovu Diju na kraj učionice i tamo joj šapnu u uho ono što žele. Dija im da pusu i to ti je već sreća velika.

 Upoznat o svemu, pitam Stašu kakva su iskustva Centra u rehabilitaciji na što mi s ponosom i suznih očiju od sreće priča o nekim uspjesima pasa.

- ''Dijete koje je jako teško moglo mirno biti u invalidskim kolicima. Dobila je psa koji je izrazito raspoložen za rad. Pažljiv je i budno prati situaciju oko sebe. Obožava se kupati i nije strašljiv. Djevojčica se nakon mjesec dana počela normalno voziti u kolicima. Bitno je bilo samo da je pas uz nju. S obzirom da je dobar plivač i kupanje je postalo nova atrakcija. Pas je naučio kako i na koji način da čuva curicu dok se kupa. Mama mi je rekla da je odahnula. Kaže da je pas sigurniji u moru nego ona.

Djeca koja dolaze kod naših terapeuta koji rade sa psima u senzoričkim sobama su u nekoliko mjeseci doživjela velike uspjehe. Sve što rade, vježbe, prve korake u stopu ih prate psi. Psi su u velikom broju slučajeva prije svega zaštitnici. I dok spavaju jednim okom promatraju svoje korisnike. Neki psi koji nisu obučavani za npr. epilepsiju, znaju kod svojih korisnika najavljivati napad. Samo zato što s tim ljudima provode jako puno vremena, neki od njih uspjevaju, bez učenja, prepoznavati i neke druge simptome.

Psi potiču dijete na igru, na razmišljanje i što je najbitnije, na kontakt. Nekada je nekoj djeci potrebno više vremena (kao u tvojoj knjizi), a ponekad se od prvog dana stvori čvrsta veza. Ako dijete plače, pas će samoinicijativno pokušati umiriti dijete ili odraslu osobu.

Ima i primjera da su neka djeca naučila prvo ime psa, a ne 'mama' i 'tata'.

Djeca s disleksijom lakše i bolje i brže čitaju psu nego bilo kome drugome. Dia i ja idemo u jednu osnovnu školu gdje imamo grupu klinaca s poremećajima disleksije, disgrafije, diskalkulije. Rado čitaju Diji. Ne smeta im apsolutno nitko u prostoriji. Koncentrirani su samo na nju. Zbog nje su napisali zadaću. Njoj se obraćaju. Rekla sam im ako imaju neki problem koji žele šapnuti Diji da joj uvijek mogu šapnuti. Vrlo često pozovu Diju na kraj učionice i tamo joj šapnu u uho ono što žele. Dija im da pusu i to ti je već sreća velika.

U bolnici Dija zabavlja djecu koja su na bolničkom liječenju. Klinci su cijelo vrijeme u bolnici, pričaju samo o bolesti i problemima, no kada se pojavi Dija (pas) postaju opet klinci. Obični klinci. Pas ih udalji od onog bolesničkog svijeta. Skaču, igraju se lovice, jako vole sudjelovati u tome da psu izgovaraju neku naredbu, a onda se dive tome što je pas napravio, a poslušao je njih", kazala je Staša.

 

Ne moram ni reći da se među nama trima odmah rodilo prijateljstvo. Dija je kliknula i s mojim retriverom Rikijem. Staša mi je, nakon susreta, uvelike pomagala u strukturiranju romana upućujući me na detalje vezane uz rad i mogućnosti psa pomagača u rehabilitaciji OSI-a. Usput smo dogovorili još neke suradnje, posjetu Silveru, u svrhu još bolje edukacije društva, možda i posjete vrtiću i školama na Rabu. Stašin entuzijazam je zarazan i daje nam nadu da ćemo i kao društvo uspješno položiti ispit uključivanja svih nas u život osobe s invaliditetom i njegova psa pomagača – službenog psa Republike Hrvatske s posebnim zakonskim ovlaštenjima koje bi trebali svi, bespogovorno, poštovati.

Pročitano 872 puta