Home Baština koja obvezuje Bijeli Rab | Iz fotografske ostavštine Miroslava Maroevića (1900. – 1975.)

Bijeli Rab | Iz fotografske ostavštine Miroslava Maroevića (1900. – 1975.)

0
Bijeli Rab | Iz fotografske ostavštine Miroslava Maroevića (1900. – 1975.)

Foto: Miroslav Maroević iz arivske zbirke Josipa Andrića

U Maroevićevoj perspektivi kao da se Rab stisnuo na najljepši dio otoka i tu sniva svoj zimski san odjenut u snježnu bjelinu na pragu tridesetih godina prošlog stoljeća. Spokoj kojim odišu fotografije uvlači nas u vrijeme čistoće koja dominira u svakom kadru…

Oštrina slike, ta preglednost uhvaćenog prizora zadivljuje svojom kvalitetom. Rab je uhvaćen u snijegu. Agave pod teškim bremenom bijelog paperja kao da su i same iznenađene zaigranošću vremenskog doba. Pogled na ljude tog vremena, radost i sigurnost u hodu nameću dojam opetovanosti samog zimskog ugođaja. Maroević traži emociju u promatraču, a ne u objektu fotografskog interesa. Promatrač, sad s gotovo stoljetnim odmakom, ljubomorno žeđa za zimom kakvu više ne pamte ni kontinentalci.Jesu li na nekom od puteljaka parka kliznule sanjke? Vela kamen pod snijegom uz more. Gotovo pomislimo da se radi o prividu, ili prvotnom photoshopu. Zvonik u snijegu. Kale u snijegu. Kao da se ljudi boje ugaziti prtinu u toj bjelini. Taj božanstveni trenutak nestat će u jednom danu i rasplinut će se sva čarolija. Svjestan prolaznosti, Maroević bilježi te posebne prizore krstareći gradom i tražeći svevremenu priču hitajući od mjesta do mjesta po novu dozu oduševljenja. Pa i taj trabakul, koji je na izlasku iz luke, kao da zastaje i oklijeva napustiti rajsku ljepotu koju je stvorila zima.

Rab danas oglas

Snijeg ondašnjega doba žilavo se drži za grane čempresa i borova. Poneko hrabro čeljade, dobro utopljeno, ispituje vrhom nosa mirise zasniježene zime pod budnim okom roditelja što su utekli od hladnoće u svoju zagrijanu kamenu kužinu. Četvero romantika u jutarnjoj šetnji pod zidinama grada poziraju Maroeviću. Tornjevi sa zidina kao da se prigibaju uzeti grudu snijega i pogoditi zabijeljeni Dolin u pozadini.

Snijeg toliko umiruje da je more gotovo nepomično. Glatko poput leda u toj sivoj perspektivi liči na ogromno klizalište galebovima. Kako je uopće taj snijeg navratio na otok kojeg izbjegavaju i mnogobrojne kvarnerske kiše. Je l’ u buri što se ruši s Velebita stigao taj ogromni bijeli zapuh, ili je neko dijete, čekajući Djeda Božićnjaka poželjelo Bijeli Božić na dovratku kuće? Maroević fiksira našu pažnju na snijeg. On je nesumnjivo poenta koja intrigira umjetnika. No, snijeg mu nije dovoljan. On želi uvući cijeli otok u priču. Želi u svakom zrnu tog rasvijetljenog negativa opipati stvarnost s aspekta neproživljenog. Neproživljenog za promatrača. Maroević kao da poručuje: ”Evo, nevjernici, uslikao sam vam Jednoroga!”

Da, mi toj bajci jednostavno moramo povjerovati u svakom segmentu. A umjetnik niže prizor za prizorom, niz nestvarnih dokumenata koje bilježimo u povijest otoka koja se neminovno gubi. Dubok snijeg, i ruka koju grize hladan dah zime. Gdje smo to? Je li Rab preselio na neki skandinavski otok? Ne, eno ga među nama, prepoznat kao mlada u bijeloj krinolini. Kakav je Rab kad lije svjetlost lampe na tu kristalnu bjelinu? Hladnoća rezbari ledene slike na prozorima. Kako im je negdje hladno? Dok se grijemo uz klime i uljane peći gledamo u dječicu što se u kratkim hlačicama i dokoljenkama igraju na pijaci. Je li moguće da im nije zima? Krovovi kuća u gradu snivaju mirno pod snijegom. Kroz oblake proviruje sunce. Još malo, još samo malo i sve će nestati. I uistinu. Za njih nestalo je te bijele čarolije. Na našu sreću, kad se zaželimo Bijelog Božića, posežemo za Maroevićevim fotografijama kao za čarobnim štapićem koji nas vraća u vrijeme kad su zime dolazile zaogrnute bijelim oblacima. Dahnemo u ozeble ruke, i pohitamo na snijeg iz prošloga stoljeća.

Snijeg na Rabu 1929. prema fra Odoriku Badurini, VKK, knj. IV, str. 379 -380.

1929. 11/2 Danas pritisnula nemila studen. Pak trajala desetak dana! Stalno ovakvog biča nitko od živućih ne pamti! Zapao silni snijeg, pak se poledilo. Na ot. Krku bilo danas i slijedećih dana -14 C°! Bio sam tada na Košljunu. Tinta u bočici se poledila! Ujutro nađeš poleđenu vodu [] Nema već blagoslovljene vode u crkvi! Dugo dana je dobro poleđena! Na Pagu crklo do 6000 ovaca! Nastradalo po Krku (osobito) mnoštvo maslina i smokava: uginulo od studeni. Tu bi se dalo pisati dugo, dugo.

Ova je studen na ot. Pagu uništilo do 6000 ovaca! Samo obitelj Palčić do 1000! Do ove godine viđalo se po ot. Rabu i Pagu kuna! Studen sve satrla! Tako mi kazivahu ljudi. [Šteta nikakva! Da bi bila zima zamela i sve vrane! One crne grabežljive lopovice doseliše se na Krk, Rab i Pag. preko svjetskoga rata 1914. –1918. valjda iz Galicije bježeći pred rikom topova. One seljacima kradu svako zrnje koje posiju! () Kradu i piliće, „pulestriće“! A kao da se hoće pokazati poštene, gdje mogu, napadaju u jutrima na jastreba kokošara (ovuda ga zovu „piljuh“)! I on pomalo mora odmagliti ispred njih! Ali sa svim tim kradu piljusi nemilo kokoše!

Danas kada ovo pišem 3/2. 1946., nije se strašio doći na čempres kraj našeg kokošinjaka, da smota koju kokoš! Juče je za njima trčao, ali blago mu ipak umaklo., pak sa odmah digne alarm!.. Onda odleti u Gušćića., posvuda poput ratnih aeroplana O studeni na Rabu ”Mundanijska kronika žups. ureda, II. knjiga, str. 11 (upisao to don B. Matejčić, ekskurent za Mundanije iz Banjola).

1929. 11/2. Mesopusni ponedjeljak. Zapao danas velik snijeg. Padao je do četvrt m. Svi su putevi bili neprohodni. Na mjestima bilo ga do 2 m! Kada sam ipak došao reći u nedjelju misu, nitko se nije nadao, te ih došlo 20. Snijega bilo na vratima do 1 ½ m! Još se za 15 dana tu i tamo po zakutcima viđalo snijega!” Taj isti don B. Matejčić upisao je pak u banjolskoj I. bib. [], p. 58, da je snijega (po jamama) bilo do početka ožujka. Loza se je opupila tek u travnju.

Sve fotografije autora Miroslava Maroevića preuzete su iz arivske zbirke Josipa Andrića

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime