Ispiši ovu stranicu
Srijeda, 02 Lipanj 2021 19:40

U vjetru vremena, u hodu s prirodom - od Supetarske Drage do svetišta Gospe loparske

Napisao/la Ružica Kaštelan
Ocijeni sadržaj
(3 glasa/-ova)

Riječ hod se koristi u mnogim kontekstima. Hod može značiti dionicu kojom idemo, ali i postupak, način na koji nešto vodimo i kako živimo, sredstvo, metodu… A kod hodanja nailazimo upravo na raskrižja na kojima izabiremo pravi put: koji vode cilju i putova koji ne vode nikamo, koji su krivi, loši.

 

Hodajući kroz šumu, kamenjar, pazeći na svaki kamen na koji stanemo, moleći desetice krunice, pred Bogom razastiremo svoje misli i osjećaje, što nam razjašnjava i bistri naše emocije. Pokazuje nam gdje smo se zatrčali, gdje su na nas utjecali drugi, gdje smo bili slijepi pred pravom stvarnošću.

Pa tako se biblijska grupa sa svojim prijateljima, zadnje nedjelje u svibnju, tradicionalno, dugi niz godina, upušta u avanturu hodanja, predvođena mons. Mladenom Mrakovčićem, dekanom i župnikom Raba, a kreće se od Supetarske Drage do svetišta Gospe loparske, na brežuljku u Loparu.

 

A bilo nas je iz Barbata, Banjola, Kampora, grada Raba... i ide se stazama kojima su išli stanovnici otoka mnoga stoljeća prije nas, a danas kod takvog hodanja nije riječ samo o kretanju, o tjelesnom jačanju, smislenom trošenju slobodnog vremena, već se oslobađaju stupnjevi ljudske svijesti kada se putnik i put sjedinjuju u hodu. Hod vodi k samoostvarenju, sjedinjenju sa samim sobom i s Bogom.

 

I uz šum vjetra kroz krošnje, razlijegale su se naše molitve, nakane, želje, naše ljubavi - jer to je pobjeda slabosti, a ljubav nije dominacija, posjedovanje, nametanje sebe onima koje ljubimo. To je snažno iskustvo, koje je uvijek nesavršeno, no ono je tek odsjaj božanske stvarnosti.

 

 

Hodajući kroz šumu, kamenjar, pazeći na svaki kamen na koji stanemo, moleći desetice krunice, pred Bogom razastiremo svoje misli i osjećaje, što nam razjašnjava i bistri naše emocije. Pokazuje nam gdje smo se zatrčali, gdje su na nas utjecali drugi, gdje smo bili slijepi pred pravom stvarnošću.

 

Hodali smo i djelom poznatom Premužićevom stazom i uživali gledajući krajolik koji se izmjenjivao, jer odmaknuli smo se od svoje svakodnevice kako bi bili u jedinstvu sa samim sobom, s prirodom, u miru sa svojim suprotnostima…. jer mir u sebi je preduvjet da se i s drugima živi u miru, i oko sebe se tada unosi mir i zajedništvo: naš put je uvijek put koji vodi pored ljudi.

 

Nakon tri sata laganog hoda stigli smo u Lopar u svetište, gdje nas je dočekao župnik, domaćin vlč. Božidar Volarić, otvorivši nam svetište. Uz pozdrav hodočasnicima, zahvalio se na našem već tradicionalnom dolasku u svibnju te nam je ispričao par povijesnih crtica svetišta.

- „ Čak su u prijašnjim stoljećima i Rabljani iz grada hodočastili u svetište u Lopar kada su bile određene potrebe. Tako postoji i zapis od prije dvjestotinjak godina kada je zavladala velika suša na otoku, dolazili su ljudi iz grada Raba utjecati se Gospi loparskoj. A zna se da je zadnja epidemija, u doba velike krize bila prije 170 godina, 1855.g i tada je isto domaći puk, loparski puk učinio zavjet Majci Božjoj da će ovdje godišnje hodočastiti. I zadnja bolest kuga koja je bila te godine, a trajala je od 23. lipnja uoči Ivanje, do 30. rujna, otprilike tri mjeseca. I za to vrijeme je umrlo samo u Loparu 93 osobe. U prosjeku skoro svaki dan po jedna osoba, ili 15% stanovništva, a bilo je tada 630 stanovnika u Loparu. Danas se u svetištu svake subote moli krunica i služi sv. misa.“

 

I vratili smo se ispunjeni mirisima prirode, proljeća, predajući se bez opiranja, kao kod njihaljke: kad popustimo na jednoj strani, potpuno smo poneseni na drugu. Jer mi često ne živimo život, mi prelijećemo život, i zbunjeni brzinom dana govorimo: „Kako vrijeme brzo prolazi!“. I zato zaustavimo vjetar vremena i prilazimo s poštovanjem predanoj baštini poput onoga koji zna da se približava nekome i nečemu svome, s poniznošću onoga uvjerenog da sve treba naučiti, sa sviješću da to blago, nakon što ga i sami obogatimo svojim zalaganjem, trebamo predati budućim generacijama.

 

Pročitano 1667 puta