logo mix

Rab Danas

Nezavisni internetski portal otoka Raba

OLUJIC 1400X179

 

Utorak, 12 Listopad 2021 08:40

Benediktinka sestra Marija Skolastika – Mundanijka | Pozvana na poseban život

Napisao/la Ruža Kaštelan
Ocijeni sadržaj
(3 glasa/-ova)

Kako ostvariti svoj život? Kako postati sretan? Ova su se pitanja postavljala uvijek, a osobito u današnjem svijetu koji nudi sve manje smjerokaza, u kojemu nitko ne prihvaća gotova rješenja, u kojemu se čini da je u traženju odgovora svatko prepušten samom sebi. Predodžba sreće proizlazi iz odgoja, kulture i iskustva svakoga pojedinca, ali je i pod snažnim utjecajem kulture u kojoj živimo i medijskih poruka, bili mi toga svjesni ili ne.

 

Majka joj je svojim molitvama otvorila put raspoloživosti za drugoga, put poniznosti, podređenosti punoj povjerenja, jer se Bog daje onomu tko se otvori njegovim pozivima, daje više snage, više života, novo ohrabrenje.

A prije 70 godina jedna se djevojčica odlučila za poseban život, za život u samostanu strogog reda, Benediktinskom samostanu sv. Andrije u Rabu. Marija Krstaš iz Mundanija ušla je u samostan na blagdan Velike Gospe 1951. godine. Rođena je u Mundanijama, 20. veljače, 1940., od majke Anice i oca Antona. Potaknuta životopisom Male Terezije, a koja je vrlo mlada ušla u samostan, na vjeronauku u svojoj župi, slušajući pouke svog župnika, osjetila je u svom srcu jednu želju jedinstvenu, želju za puninom, želju za srećom, osjetila je poziv na život, koji se ostvaruje u životu u samostanu.

 

Imala je tada samo 11 godina i smatrala da je to njezin poziv, njezin put, ali bilo ju je strah u početku reći majci o svojoj odluci. Znala je da će ona misliti da je još premlada za samostan. Ipak, kada je objasnila roditeljima, oni su to, naravno, prihvatili, premda je majka mislila kako je to samo njezin hir i da će se vremenom predomisliti.

 

Nakon teškog poroda majka ju je zavjetovala Gospi jer sestra Marija Skolastika do svoje treće godine nije mogla hodati. Uz majčine usrdne i ustrajne molitve, s puno nade u Božju pomoć i milost Marija je prohodala. I tako joj je majka svojim molitvama otvorila put raspoloživosti za drugoga, put poniznosti, podređenosti punoj povjerenja, jer se Bog daje onomu tko se otvori njegovim pozivima, daje više snage, više života, novo ohrabrenje.

 

U novicijat je ušla sa 16 godina, no prije su je majka i zajednica poslale na otok Hvar gdje je naučila puno vrsta veziva, vezenja, od kojih se i živjelo u samostanu, te osnove slikarstva, čime se i kasnije bavila. Plela je džempere na mašinu, šivala je „kotule“, što bi tko naručio, ona bi napravila. Ali na Hvaru je i teško oboljela od tifusa i bila na granici života. U glasu se osjećala sjeta, drhtavost prillikom prisjećanja na te dane kada je samo željela da je obuku u haljine i tako pokopaju. Sestre u samostanu su joj kapale u usta kap po kap lurdske vode, te su se za nju molile Gospi Lurdskoj i nakon nekog vremena zdravlje se pomalo poboljšavalo, na radost cijelog samostana, i rapskog i hvarskog, jer je Božja milost bila na djelu, i svaki događaj s kojim smo suočeni u sebi nosi neki Božji poziv.

 

Nadžupnik Raba (danas se zove dekan) vlč. Mrakovčić ispunio je tada veliku želju Mariji Krstaš, koja je uzela ime Skolastika, da u novicijat uđe na spomendan svetog Ivana evanđelista, 27. prosinca, 1956. godine, a svoje je monaško posvećenje sestra Marija Skolastika imala 21. travnja 1961 godine, u svojoj dvadeset prvoj godini. Njezina je majka tada shvatila koliko joj samostanski život pričinja radost i zadovoljstvo, jer dobiveni Božji dar je primila potpuno i bez zadrške.

 

Otvoriti se pozivu znači otvoriti se svim dimenzijama života: životu prirode, životu tijela, srca, osjećaja, razuma, životu koji se izražava u odnosima, ljubavi, zajedništvu i na kraju u sudjelovanju u bogatstvu božanskoga.

Prilikom svečanih zavjeta zvonio je s zvonika tzv. „mrtvački zvon“, a sestra Skolastika je bila pokrivena crnom krpom, što je značilo da je umrla svijetu, a oživjela u Gospodinu. A prilikom ulaska u novicijat bila je odjevena u bijelu vjenčanicu za nju šivanu, koju je dobila iz Amerike od jednog svećenika koji je bio u kontaktu s rapskim samostanom onoga vremena. I vjenčanica je ostala pohranjena u samostanu kao spomen na ta vremena. Dugu kovrčavu kosu koja joj je krasila lice ošišali su joj u samom obredu ulaska u novicijat, a kako je crkva bila puna ljudi čula je kako šaptom kažu – koja šteta – ali to je bilo pravilo toga vremena, a ona je blistala od sreće i smirenosti ostvarene njezine najveće želje.

 

Kada je sestra Marija Skolastika ušla u samostan bilo je tamo osam sestara, neke su u međuvremenu umrle, ali danas kada ima novih mladih sestara, i samostan se obnavlja, s radošću je rekla kako svaki dan moli za nove mlade sestre, jer one nastavljaju obnavljajati tisućljetni samostan, koji odolijeva u mnogim teškim vremenima, radujući se svakom napretku stanovništva na otoku.

 

A koludrice sa Madre Marinom, koje neprestano mole za sve nas, ukazuju na to da otvoriti se pozivu znači otvoriti se svim dimenzijama života: životu prirode, životu tijela, srca, osjećaja, razuma, životu koji se izražava u odnosima, ljubavi, zajedništvu i na kraju u sudjelovanju u bogatstvu božanskoga. Svaki novi poziv zove na više ljubavi i nalazi svoje ispunjenje u sudjelovanju u čistoći i žaru same božanske ljubavi.

 

Čestitke sestri Mariji Skolastici iz Mundanija na njezinim visokim obljetnicama, na njezinoj ustrajnosti u molitvi, predanju Bogu, i što niti u jednom trenutku nije posumnjala u svoju odluku koju je donijela u jedanaestoj godini života.

Pročitano 1462 puta