Ispiši ovu stranicu
Srijeda, 22 Prosinac 2021 10:10

Zagrebačka zima ugrijana toplinom Dorke i uspomenama s jedne verande na kraju Barbata

Napisao/la Krešimir Butković
Ocijeni sadržaj
(5 glasa/-ova)
Zagrebačka zima ugrijana toplinom Dorke i uspomenama s jedne verande na kraju Barbata Piše: Krešimir Butković

Nedavno sam pohodio Došašće u Zagrebu. Prođeš Jelačić plac, Cvjetni, Zrinjevac. Nema više šušura. Bina na Trgu već u osam navečer prazna. Par kućica za vino i kobasice, par na Cvjetnom, par u Bogovićevoj. Zagrebački gradonačelnik odustao je od zarade.

 

Otuđili smo se. Polarizirali. Jedni drugima smo više prijetnja nego što smo čovjek u nevolji. Zatvorili smo se u svoje male životne ćelije iz kojih provirujemo u život oko nas.

Na Tomislavac nisam ni išao. Tamo su tek siluete klizača. Jeza me prošla kad sam taj prizor vidio na televiziji. K'o da gledam prizor iz Snježne kraljice. ''Fuliranje'' s bogatim izborom jela smjestilo se, uz obveznu covid potvrdu, na terasu Esplanade. Kao da masnoj guski mažeš vrat. Sad čujem da će doček na Trgu biti samo za odabrane uz propusnicu. Cijepljeni naprijed, ostali stoj. Kad prosvjeduju necijepljeni onda ograda nema.

 

Zagreb, par ulica od Centra, izgleda sablasno prazno. Navodno je svaki kvart trebao organizirati svoj ''Advent''. Eto, živim u kvartu od 60.000 stanovnika, jedina aktivnost bilo je zajedničko kićenje bora u parku, napola okićeno. Do vrha nisu dosezali. Sve u svemu, čini se da je bolji advent bio na Golom otoku '84.

 

Otuđili smo se. Polarizirali. Jedni drugima smo više prijetnja nego što smo čovjek u nevolji. Zatvorili smo se u svoje male životne ćelije iz kojih provirujemo u život oko nas. Barem je tako u velikom gradu u kojem se susjedi ne poznaju, ne pozdravljaju, ne pitaju jedni za druge. I onda pogledam slike Raba. Znam da je hladno, no i fotografija iluminirane Dorke rastopi svu tugu u srcu i zagrije dušu. Koliko god da sam prazan od svih ovih događanja što nas neminovno gaze kroz informativno zlostavljanje, taj rapsko-rajski mir me ispunjava nekom nadom da će se konačno nešto pomaknuti s mrtve točke.

 

Nakon svega što sam proživio tražim snage i koncentracije da bih nadalje živio i stvarao. Ususret blagdanima i novoj godini, doživljavam otok svojom obitelji.

Svima je dosta ništavila i umjetno izazvane inflacije. Treba izdržati, a najlakše je izdržati kad u sebi pronađete snažnu motivaciju kojom ćete nadići svo crnilo što vam zastire pogled na budućnost. I teško je, uistinu teško. Toliko nam je divnih ljudi, posebnih, otišlo iz naših života. Pitaš se jel sad red na mene? Danas, sutra, za godinu, pet? Svi ćemo jednom partit. No, u petak je Badnji dan. Slavimo rođenje Božića. To je ta nada za kojom vapimo. Taj Božić posebne topline koju stvara okupljena obitelj. Rođenje, život, mir, dobrota Čovjeka-Boga koji je znajući za svoj usud ostao Čovjekom što širi Ljubav prema bližnjem svojem. A što širimo mi uz tu spoznaju? Svjesni svoje prolaznosti i fizičke krajnosti, za što se odlučujemo? Što ćemo činiti u čast neizmjerne Ljubavi i praštanja?

 

Gledam naš veliki obiteljski stol. Od svih stolica potrebna je tek jedna, za majku. Život je prošao u tren oka i sad se od svakog od nas traži hrabrost da se istrči taj finiš maratona. I svakome je njegova trka teška i čini se težom od drugih. Bitno je da cilj prođemo uzdignute glave. Nakon svega što sam proživio tražim snage i koncentracije da bih nadalje živio i stvarao. Ususret blagdanima i novoj godini, doživljavam otok svojom obitelji. I prazan stol opet je ispunjen pjesmom, trpezom i prijateljima. Baš onako kako je to godinama bilo na našoj verandi na kraju ili početku Barbata.

 

S nadom da će ova pošast konačno nestati i da će nam srca puna Ljubavi davati svjetlost kojom ćemo vidjeti puta iz tame što nas okružuje, želim vam čestit i blagoslovljen Božić te zdravu, uspješnu i nadasve sretnu novu 2022.godinu!

 

Krešimir Butković, Zagreb, 21.12.2021.

Pročitano 1643 puta