O SVETOM MARINU – Ponos zajedničke zavičajnosti sa svetim utemeljiteljem Republike San Marino

Najveće pak bogatstvo tih veza ostvareno bratimljenjem našega otoka i grada San Marina je u nizu osobnih i obiteljskih prijateljstava s neobično jakim emocionalnim nabojem te sam na rubu tvrdnje da sve to nije bez prstiju sv. Marina, kako je to duhovito znao kazivati moj i prijatelj mnogih Rabljana pokojni Spartaco Partisani, fanatični zaljubljenik u Rab.

Uz slikovite pučke priredbe, u nazočnosti kapetana regenata, vrhovnih poglavara Republike San Marino, i hrvatskog predsjednika, sveti Marin svečano je te 2004. godine predstavljen otočkom življu i brojnim uzvanicima u Dorki, gradskom parku pod katedralom sv. Marije. Ondje je postavljen svečev brončani kip, dar grada San Marina, rad njihova klesara i samouka kipara Volpinija. Tijekom cijele svečanosti lijevala je kiša te se otkriveni kip kao uostalom i svi sudionici fešte dobrano smočio, ali to — rekao sam govoreći o važnosti događaja – vjerojatno nije slučajno, nego je posrijedi novo svečevo krštenje u zavičaju, jer su se u njegovo doba novi kršćani krstili kao odrasla čeljad, a ne kao djeca. Mješavina zbiljske povijesti i mita, pripovijest o svetom Marinu kao još jedna od spona dviju obala Jadrana uvijek razbudi ponos u srcima Rabljana, obogaćujući ne samo maštu žitelja nego i našu ukupnu baštinu.

Sjećam se još, i to ne bez lokalpatriotskog ponosa, ushita kada sam kao dijete kod rapskih filatelista razgledavao serije lijepih šarenih maraka Republike San Marino s natpisom “San Marino – Arbe”, a na kojima su utvrda na Monte Titanu i grad Rab u onoj nenadmašnoj morskoj vizuri prikazivali podrijetlo njihovog svetog utemeljitelja. Dakako, tada još nisam znao da je filatelija jedan od najznačajnijih državnih prihoda San Marina, ni koliku ulogu ima u njihovoj turističkoj promidžbi.

Stara veza obnovljena je bratimljenjem našega otoka i grada San Marina, povijesne jezgre i središta Republike. U tipičnim uzletima i padovima suradnje proizašle iz toga statusa, moramo svakako spomenuti brigu i izdašnu humanitarnu pomoć institucija i pojedinaca tijekom nekoliko godina Domovinskog rata s teritorija cijele Republike, a ne samo od zbratimljenog Kaštela. Najveće pak bogatstvo tih veza ostvareno je u nizu osobnih i obiteljskih prijateljstava s neobično jakim emocionalnim nabojem te sam na rubu tvrdnje da sve to nije bez prstiju sv. Marina, kako je to duhovito znao kazivati moj i prijatelj mnogih Rabljana pokojni Spartaco Partisani, fanatični zaljubljeniku Rab. “Svet Marina vidih rebro”, kaže Juraj Baraković na početku poeme Draga, rapska pastirica, opisujući sanktuarij rapske stolnice. Ovaj navod sa samog početka XVII. st. upućuje nas na logičnu pretpostavku da se ta relikvija, a time i spoznaja o svečevu rapskom porijeklu, čuva i štuje u Rabu već od srednjega vijeka. Vrijedno je u tom kontekstu, budući da su likovni prikazi sveca u Rabu ipak skromni, spomenuti visoki reljef u štuku iz 1798. godine koji prikazuje sv. Marina zajedno sa sv. Kristoforom i sv. Leom, rad Jakova i Klementa Sommazzija, štukatera iz Ticina, što se donedavno nalazio na stropu katedrale, a sada je pohranjen u crkvi sv. Justine.

Gotovo redovito su životi svetaca vrlo zanimljivi, rečeno današnjim filmskim jezikom – posve scenaristički, te neće biti naodmet ako kažemo nešto i o našem svecu u tim dalekim i maglovitim vremenima.

O životu Marina na Rabu znamo nažalost samo to da su on i njegov prijatelj Leo kao dvojica milostivih i poniznih dalmatinskih klesara 257. godine po naređenju careva Dioklecijana i Maksimilijana s ostalim mnogobrojnim radnicima otplovili u Rimini (tada rimski Ariminum), gdje je valjalo obnoviti gradske zidine. Premda se rapsko porijeklo kao maglovita pretpostavka spominje tek u jednom recentnijem razmatranju života svečeva, postalo je dijelom legende i predaje s obiju obala Jadrana, sa svim emocionalnim i sentimentalnim značajkama koje nosi. U Riminiju Marin se odmah istaknuo velikim kršćanskim pregalaštvom i milosrđem, a kada je posao završen poslani su Marin i Leo u kamenolome na brdo Titano, dvadesetak kilometara južno od Riminija Ondje su boravili tri godine, a potom se Marin vratio u Rimini, dok se Leo povukao u obližnje vojvodstvo Montefeltro, gdje je kasnije Francesco di Giorgio Martini na strmome vrhu projektirao zadivljujuću renesansnu utvrdu nazvanu San Leo.

Prema prvome životopisu sv. Marina iz IX. st., naknadno dopunjavanom, on je dvanaest godina propovijedao evanđelje takvim zanosom da je na sebe navukao đavolju zavist i zlobu. Za Marinovu muku pobrinuo se sam vrag, utjelovivši se u Dalmatinki. Došavši k njemu iz Dalmacije (valjda s Raba), predstavljala se napuštenom svečevom suprugom, sva uplakana tražeći da je ponovo prihvati. Marin je bio stamen “kano klisurina” (ta nije zaludu bio klesar) te ju je naprosto otjerao. A što će na to naša, recimo Rabljanka, već tužiti i optuživati svoga navodnoga muža poganskim gradskim sucima kao sljedbenika Kristova, kršćanina i kršćanskog učitelja.Doznavši to, Marin se s Božjom pomoći skloni za cijelu godinu u špilju na brdu Titanu, odolijevajući različitim vražjim opsjedanjima, pa tako i posjetu navodne žene, skrivajući se i moleći u najdubljim dijelovima špilje sve do njezina povratka u Rimini. Radi mira i kontemplacije, skrasio se tada na samom vrhu Titana, sagradivši skromni bivak i crkvu posvećenu svetome Petru. To je, pak, izazvalo bijes Verissima, sina gospodarice one zemlje na kojoj se nalazio Marin, pa je prijetio Marinu, a svečevim čudom je paraliziran i zanijemio. Zabrinuta majka obeća Marinu mir i odobrenje za gradnju crkve, na što se sin odjednom povrati te se zajedno s majkom i cijelom obitelji preobrati na kršćansku vjeru. Sveti Gaudencije, tadašnji biskup u Riminiju, pozove Lea i Marina u grad. Lea zaredi za svećenika, a Marina za đakona, te se njih dvojica potom vrate u obitavališta.

Sveti Marin živio je isposnički život u radu i molitvi u svojoj ćeliji, gdje je i umro 3. rujna. Zakopan je u crkvi koju je sam podigao. Dan njegove smrti i danas se svečano obilježava kao Dan Republike San Marino.

Opstanak stare republike neće idućih stoljeća osporavati nitko, pa ni najrigidniji europski režimi. Primjerice, Napoleon, koji je dokinuo Mletačku i Dubrovačku Republiku, nudio je San Marinu povećanje teritorija, što je mudro odbijeno. Razloge tog općeg neosporavanja treba možda tražiti u slavnoj svečevoj izreci kojom se prije smrti obratio sljedbenicima: “Sinovi, oslobađam vas svake vlasti bilo civilne bilo crkvene.” Tako posijano slobodarsko sjeme uspješno je niklo i traje već gotovo dva tisućljeća, ljubomorno čuvano i razumnim djelovanjem njegovano, pa nam je razumljivija patetična dobrodošlica koja se ponosno koči nad svakom postajom granice San Marina: Benvenuti nell’antica terra della Liberta — Dobrodošli u staru zemlju slobode.

Vjerujem da svaki Rabljanin s radošću dijeli ponos zajedničke zavičajnosti sa svetim utemeljiteljem te prastare i nama prijateljske države.