Home Beseda po domaću Rapski kantunić Josa Fafanđela: PRAĆA

Rapski kantunić Josa Fafanđela: PRAĆA

0
Rapski kantunić Josa Fafanđela: PRAĆA

Foto: Foto: Fb

 

Ma ako budemo morali stat niko vrime samo doma, a unda san i ja na veloj muci. Boj lako je ćakulat kada imaš o čemu, ali kada ni materijala, unda moraš zmišljat i lagat. E, ali ne more svaki bit kako pukojni Guljermo. Oštija i lagat triba znat.

Rab danas oglas

Ala šu, ono ča je novoga okolo po državi i svitu, to ćemo doznivat po televiziji, radiju i novinah. Ali ča je novoga ude kod nas na Rabu, manje će se znat. I ovi od ovoga našega radija nećeju moć teć puno po vanu, a ni Hrvoje od portala – još i manje. A ja, pugotovo.

I naki mod unda čint ćakule po domaću? I sada mi je već muka boj se malo toga i dogaja, ali kada čovik ide malo okolo unda se ča to i doznaje. Ma ako budemo morali stat niko vrime samo doma, a unda san i ja na veloj muci. Boj lako je ćakulat kada imaš o čemu, ali kada ni materijala, unda moraš zmišljat i lagat. E, ali ne more svaki bit kako pukojni Guljermo. Oštija i lagat triba znat.

Vajk ja spominjen onu njigovu kada je pucal na njivi z jednin tiron va dva goluba. I znate ča je potle rekal? Oba goluba da je pogodil, ali da su oba i zletili, ma da je zato od njih, na njivi, ostal pun kušin perja.

 

Varamnete, naši ljudi znaju reć da je i va novinah i na televiziji i na radiju, od svega onoga ča se piše i govori – najviše laži. Pugotovo za ono ča je va novinah napišeno zna se reć da je istina jedino ono ča je na stranici od umrlih. Ala šu, i datum da bi mogal bit istina. A svemu onomu drugomu da ni ča puno virovat. Znan ja jednoga ki i va ribariji zna lagat, a i ni baš niki veli ribar. Povidal san jednomu kako mi je rekal kuliko je ribe ćapal, a un mi govori: Ma ča ti njemu viruješ, odmah sve ono ča ti reče vreda zemi – a najmanje napol. Ben, ma isto ja računan da novine znaju pisat i ono ča je istina. Tako san recimo niki dan pročital da su ude kod nas na Rabu agvantali, ne jednoga, nego tri od njih ki nisu imili drugoga posla nego da su z onon vražjon drogon baratali.

Najprvo da su latili jednoga, a unda da su potle njega još dva naćuhali. Dabome, imena nisu napisali pa se nezna jesu to domaći, naši ljudi, oli su došli tuji zvana zotin vragon trgovat. Ali ni dobro ni jedno ni drugo, boj va ovoj nesrići od bolešćin samo nan još i droge tribaju. Jo, ma kako bi bilo lipo da se i taj befel more stavit napol. Ma jopet, ako je i polovica istina i to bi bilo priko mire. Dica, ostavite se droge, ni to za čovika!

 

Oštija, ča ni bolje čint ćakulu, recimo, o praći. Oniman ki ne znaju ča je to praća, neka se spomenu ča je to praćka. Ma vela praćka, ne migo ona mala štrelica, oli fijandra, ča ima sprida roglji. Najbolje će jušto bit da se domislite naki mod je onaj mali David pobjedil onoga vloga diva ča se je zval Golijat. Da, pobjedil ga je jušto s praćon. Stavil je va nju sten od pol kila, zavinul je priko galve i buf! – Golijatu drito va ono jedno oko ča ga je jedino i imil.

 

Potle moga govora o praći, na radiju, javili su mi se vreda dva čovika: Ive Kaštelan od Veloga Lošinja i naš domaći Paka Ivićev. Ive od Lošinja mi je rekal kako un zotan vražjon praćon jedan put malo ni sam sebe ubil. Zavrnul je va praći sten od pol kila, ali da je nespretno molal onaj drugi kraj. I pazi un kadi će sten past, a ono ni dvi ni tri, nego je pala pol metra uzanjega. Misto naprvo, zavrnul je sten gori, va zrak, dabome.

 

A Paka Ivićev mi je povidal kako su se oni kako dičina šempre kupali uz Galofarin, doli spod Ivića, ali da in je pokojni Pere Jurić, kako nidanji lučki kapitan, to zabranjeval, boj da se va luki ne smu kupat. Ali dabome, oni ga nisu slušali, pa da se je Pere jednoga dana došuljal i pokupil in je na obali sve gaćice i drugu robicu, pa da su morali jadni poć doma napol goli. I još va strahu ča ćeju oci i matere reć. Ali vreda su oni zmislili osvetu: načinli su te vražje praće, nakupili su kuneštru stenja i od Galofarina da su s praćamin gađali Perovu Lučku kapetaniju, ka je unda bila jušto priko puta. Ćo, da ti je bilo vit, govori meni Paka, kako su stakla pucala po barkuniman!

Dabome, bila je to gruba mulaška huncutarija ma isto san se nato i ja malo nasmijal. A diboto bi rekal, da je bolje i to nego cicat onu nesrićnu i prokljetu drogu! Ma ča ni tako!

 

Joso Fafanđel za Kantunić, 27.11.2020.

 

 

 

 

 

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime