Home Beseda po domaću Rapski kantunić Josa Fafanđela: NA LIPE ZIMANTANI

Rapski kantunić Josa Fafanđela: NA LIPE ZIMANTANI

0
Rapski kantunić Josa Fafanđela: NA LIPE ZIMANTANI

Foto: Foto: Miroslav Maroević (iz arhivske zbirke Josipa Andrića)

 

A pametin kako se je još lani govorilo da će se tamo učint nova galerija za izložbe. E, a ta lipa ćakula neka unda gre i va Božje uši, govoril san ja još odavna. Imil san to unda i navar. Zaviril bi kroz barkun nutra pa se znalo vit samo jednu karijolu, ali svaki put kada bi došal va kuntrolu, karijola bi bila na istimu mestu. A to je unda govorilo da se niš ne radi, oli da se je začalo pa fermalo, a to je još i gore. Kad evo, ovih dan govoru da Doktorić tamo na velo laura. Bravo, govorin ja sam sobon i jušto san naumil da ću već kuliko zutra poć malo pošpijat. Da, ozbiljno to govorin, boj galerija Rabu triba kako suho zlato. Imamo puno toga za pokazat, a nimamo kadi.

Rab danas oglas

 

Maroević je va slikamin zapisal nidanji život najviše našega sela, svu onu jad i mižeriju, slaboga stanja i teškoga života, muku japljenice, brunčići i komoštra na kominu, brimena na tovariman i muke na njivamin kih je valjalo kopat, oli na ralo orat. Da, sve slike i svit koga ne znamo, koga smo zaburavili.

I to van tako gre, govoru da se grubo na grubo nadodiva, ali da more bit i na drugi mod, tobože, da se i lipo na lipo more nadodat. Evo, bil san ovih dan po nikomu poslu kod Hrvoja Hodaka, pa mi je un na kompjuteru pokazal, ma ne jednu nego stotinu slik od našega Raba, a sve je to slikal odavna već pokojni Miroslav Maroević. Ljudi, ma divota od slik. I to ne samo Grad Rab i njigove lipe kuće, dvori i zvonici, nego i sve ono ča bi i mi i naše dananšnje mlaje generadije tribale svakako vit.

 

Na slikamin, a sve je to još od prije onoga drugoga rata, puno domaćih ljudi, ženskih, dičine, muški i ženske va svakakovomu poslu, pa beštije, krave, koze, tovari, pa procesije, stari kaići i putezanje trate, tuni i tunere, tanci po domaću, a bože mili, ma svega i svačesa. I sve unako kako je, niš našminkano i namešćeno, roba ona starinska, najviše okrpana i jadna, ljudi va teškomu poslu i njhovi nagrišpani obrazi.

 

Maroević je va slikamin zapisal nidanji život najviše našega sela, svu onu jad i mižeriju, slaboga stanja i teškoga života, muku japljenice, brunčići i komoštra na kominu, brimena na tovariman i muke na njivamin kih je valjalo kopat, oli na ralo orat. Da, sve slike i svit koga ne znamo, koga smo zaburavili. Velo bogastvo ko nan je Maroević ostvil. I zato mu vela fala na tomu, a galerija neka bude ča prvje finjena, pa da baren del toga moremo i tamo prezentat. Da ne govorin kako bi bilo lipo da se od svega toga parića i jedna monogrfija, ka bi za celi Rab svi šoldi ovoga svita vridila.


I ča da van rečen? Kada san vidil sve te slike, a nisan vidil ni polovicu, ja san bil kako zimantan. Kako da san se napil i da neznan kadi san, od radosti, veselja i pune duše. Povidan to niki dan Slavku Pahljini, a un muči i pazi me, pa mi nato govori da sa san ja kako nidanji pokojni Gelardo. Kako to misliš? – pitan ga ja. A lipo, govori un meni, boj tako da bi i pokojni Gelardo kada bi bil malo vesel, a već i va godinamin, da bi sam vani priz kuću sel i da bi uvako zapival: Stara ljubav valja i valjade / Deset puti ponovit se dade A žena da bi unda pasala s kuće van, pa da bi mu rekla: Ala, ala vraže stari, za tebe, ben i je ljubav! A un da bi unda, unako za šticu, jopet zapival Djevo, djevo što mi ljubav kratiš / Što mi ljubav za ljubav ne vratiš

 

I tako, svaki na svoj mod, sebe zimantivamo i svoju dušu pomalo krcamo.

 

Joso Fafanđel – za Kantunić, 17.11.2021.

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime