Home Beseda po domaću Rapski kantunić Josa Fafanđela: JAJA – NA TRI MODA

Rapski kantunić Josa Fafanđela: JAJA – NA TRI MODA

0
Rapski kantunić Josa Fafanđela: JAJA – NA TRI MODA

Foto: Foto: Josip Fafanđel

 

JAJA OD LANTERNE

Taj školjić, nažalost, šempre obajdemo poradi spomina na naši školanti ki su se tamo potopili. Donesemo cveće i nagorimo sviće. Ali Trstenik i naprvo žive svoj život. I galebi tamo legu svoja jaja, šparuge rastu vele i šesne, a lanterna i dan danas sviti na vrh one vele kuće. A va toj kući jedno je vrime živil znani lanternista po imenu Nino.

Rab danas oglas

Za ne virovat, ali prva štorija dogodila se je na školjiću Trsteniku. Kako ča je onaj prije ovoga bil božićni, tako su mi rekli da će ovaj bit uskršnji Rapski list. I vreda mi je palo napamet kako bi lipo bilo domislit se ča me je ko mićega najviše veselilo va danima od Uskrsa. Bile su to najmanje dvi stvari. Oli jedna stvar ma na dva moda. Jaja dabome, a ča drugo. Najprvo jaja kuhana na tvrdo i na svaki modi piturana, a na drugi mod isto jaje, ali ono zamotano va slatkoj pogači ku smo zvali golubica. Slatki kolačić (mali hljib od kruha) zapleten ala pletenice, a gori na vrhu zamotano jaje. Pa sve skupa zajedno pečeno. I ne daj bog da bi se dogodilo da svako dite va fameji ne dobije baren po jednu slatku golubicu. Ako ne, evo ti barufe.

 

Ben, ma sada smo već narasli i golubicamin se veselu nika druga dica. Tako mi ni druge nego i naprvo pametit one slatke i žute uskršnje golubice, a na prvo mesto va ovoj štoriji nabandat, a ča drugo nego – jaja. Inšoma, povidat ću ne jednu, nego tri štorije od jaj.žž

 

Nećete mi verovat, ali prva štorija se dogodila na otočiću Trsteniku. Taj školjić, nažalost, šempre obajdemo poradi spomina na naši školanti ki su se tamo potopili. Donesemo cveće i nagorimo sviće. Ali Trstenik i naprvo žive svoj život. I galebi tamo legu svoja jaja, šparuge rastu vele i šesne, a lanterna i dan danas sviti na vrh one vele kuće. A va toj kući jedno je vrime živil znani lanternista po imenu Nino. Pravi pustinjak ki je uz svoj posal lovil ribu i vrtlići kopal. A držal je i destak kokoš. I svakoj kokoši dal bi imena po znanima glumicamin. Jedna je bila Greta Garbo, druga Elizabeth Taylor, treća Claudia Cardinale i sve tako redon. Zanimljiv veseljak i smišan čovik bil je taj lanternista Nino. Zato ga je jednoga dana došla i televizija poslikat. A dopeljal ih je doli sada već nažalost pokojni Stipe Peran. Un i taj Nino su se još prije sprijateljili pa bi mu Stipe šempre dopeljal svojin kaićen i provištu od Raba. Ćakulu o njemu za televiziju parićeval je Ive Hodak ki mi je i povidal ovu štorijicu.

 

Kako ča san već rekal, Nino je bil čovik veseljak pa bi po leti vajk kosebe na ubed oli vičeru dozval i gosti ki bi se blizu lanterne na moru sunčali i kupali.

 

Jednoga dana dopalo je to jednoga starijega Švaba ki je sobon na gliseru imil i ženu. Ma mladu, jušto dvajsetak godin mlaju o sebe. Sedu oni svi skupa prid lanternu, a Nino fali svoj život, svoj vrtal, pomidori, salatu, a najviše svoje kokoše: Gretu, Elizabetu i sve one druge redon. Tobože, da one živu na čistomu zraku, va čistoj prirodi, da se va pravoj spizi goju i da mu zato zlata vridne jaja nesu. “To van nisu jaja, to van je pravi afrodizijak, lik za čovika ki i muškomu med noge daje kuraja», falil se je Nino. A Švabo je to jako dobro zapametil. Oštija, a kako i neće kada uza se ima mladu ženu, a sunce ih po celi dan ohaja. A kada su se potle ubroka rastali, vrne se Švabo vreda nazad i pita un Nina neka mu proda baren desetak jaj od tih njigovih kokoš. A Nino ko Nino, dal mu je jaja i ni niš naplatil. “I ča ćeš ti vit, povida Nino potle, ni se još ni razdanilo kad niki meni kuči na vrata. Ča je, ki vrag je?, pitan ja.” Otvoril je vrata, a na vratiman stoji onaj Švabo. “Nino, govori njemu Švabo, tvoj jaja niks gut, ne dobro, ništa afrodizijak.” Vidil je Nino ka ura je pa mu govori: “E lipi moj čovik, a more bit da su jaja bila malo starija. Evo tebi deset novih pa večeras nanovo provaj.” Na taj mod se je Nino Švaba liberal, ali znal je un da će zutra jutro jopet bit ono isto: “Nino, ne dobro, jaja niks gut, ništa afrodizijak”

 

JAJA OD VAZMA

A kada je arivalo vrime prid Uskrs unda bi un na pijacu nosil jaja i svaki božji dan. I vajk na isti mod. Brime jaj posložil bi va kuneštru i redovito bi ih pokril zonin šarin strarinskin tavijolon. Dabome, a ča svaki mora znat ča un nosi Grad va kuneštri?

A druga štorija od jaj ni se dogodila na lantereni nego ude na Rabu. Jedan malo stariji Palićanin da je va štajunu kada kokoše nesu, vajk nosil Grad punu kuneštru jaj za prodat. Puna kunešta jaj i piza, auta ni bilo kako danas i ni bilo druge nego kunteštru na rame i pomalo grad. I tako svako treći dan, najmanje.

 

A kada je arivalo vrime prid Uskrs unda bi un na pijacu nosil jaja i svaki božji dan. I vajk na isti mod. Brime jaj posložil bi va kuneštru i redovito bi ih pokril zonin šarin strarinskin tavijolon. Dabome, a ča svaki mora znat ča un nosi Grad va kuneštri? I tako, par dan prije Uskrsa napunil je un kuneštru kako i svaki put, jaja je pokril šarin tavijolon, naprtil kuneštru na rame i pomalo kuntra Gradu na pijacu. Ali za nesriću, jušto toga dana zapuhal je friški južin i dočim je čovik arival priz Varoš, vetar mu je digal tavijol i sokril jaja va kuneštri. A za još veću nesriću kuntriva njega jedna Kicarka. Hitila je oko na kuneštru, šervala je da tavijol maše, a jaja viru van. I ni dvi ni tri nego zazove ona njega: “Šijor moj, a vidu van se jaja!” Un se je stresal, vreda je kalal ruku doli na priporku i naglo se je prignul da vidi ako mu je “butiga” otvorena. A kuneštra se je toga momenta zvrnula i zasvin jajima buta doli na pešćak. Tako se je na sred Varoša jedna vela kajgana zamišala. I šal je čovik pomalo nazad doma, a po putu da je svako to malo proklinjal i jaja i Kicarku, ka jadna ni bila njanci malo kriva.

 

IVE KVOK

Parićala se mat jednoga jutra za pijacu, digla se malo ranije, zbudila je Iva i urdinala mu ča će sve učint dokli ona od pijace doma ariva. Najvažnije od svega je bilo da na vrime nahrani blago po mušuniman i da pusti van od garme kokoše.

Evo i treće ćakule od jaj. Govoru da se je ova va Drazi dogodila. Muški su va ono staro vrime vajk laurali gori po goramin, a ženske su z dicon bile doma pa su i kuću i imanje uzdrževale. Tako su va jednoj fameji, za ne reć koj, doma živili mat i sin. Sin je već bil diboto mladić, ali je nažalost bil i malo zapućen.

 

Parićala se mat jednoga jutra za pijacu, digla se malo ranije, zbudila je Iva i urdinala mu ča će sve učint dokli ona od pijace doma ariva. Najvažnije od svega je bilo da na vrime nahrani blago po mušuniman i da pusti van od garme kokoše. “Ala imi navar Ivane ve, govori ona njemu, boj jedna ti koška leži na jajiman. Ja san je nasadila. Imi navar kada se digne od jaj na žeralo da ne stoji dugo zvan loža, boj će se unda jaja ohladit i neće se piplići proleć.”

 

Obećal je Ive materi kako će un sve učint unako kako ga je ona naputila i mat je šla pomalo pješke z verduron Grad. Potle nikoga vrimena digal se je Ive s postilje i svi je posli redon učinil. Pustil je i kokoše z garme van i hitil in je pot šenice. Najedan put digla se i koška z loža. Napuhala je perje, stresala se, klepetala je s kreliman i unako gladna na prešu se latila zobat. Potle se napila vode, ludovala je još malo naokolo, kopunila se va suhoj zemlji i vajk se je kako i svaka koška javljala zonin svojin: kvok, kvok, kvok Čeka Ive, gleda i sluša to njezino kvocanje, ali ne gre koška na jaja. Zel je unda ruke prutić pa je tira, ali ona unako napušena samo teče kolo njega i kvoče: kvok, kvok, kvok

 

I počal je Iva pomalo lovit strah. Ča će reć mat, ako se na ložu jaja ohladu. I jopet un šćapićen tira košku, ali ona vajk po svoju, teče okolo i samo kvok, kvok, kvok I ča je jadan Ive na kanati učinil? Šal je pomalo nutra va žicu i sel je na lože, na jaja. Dabome, da se nebi ohladila pa ga mat zato zikarala kada z Grada doma ariva.

 

Kolo podne, evo i matere z Grada. Gre kuću, a kući Iva ni. Gre van na dvor, ni tamo ga ni. I unda ga je počala zvat: ” Iveee, javi se, kadi si?” A Ive sedi na jajima i muči. Mat jopet zove: “Iveee, javi se, kadi si, vrag te nevazel?!”

 

Kad čuje ona va garmi: kvok, kvok, kvok “Ive, kadi si?!”, jopet ona. A Ive se nanovo javlja po svoju. Ne: ovo san, nego: kvok, kvok, kvok A unda ni više mogal od manjega nego se je digal od loža i šal je kvočuć kuntra materi. Vidila je ona ka ura je, ali ča će jadna nego pitat ga da ča je to učinil? A Ive gre po dvoru, žumanjak od jaj cidi mu zada guzice, a un duron samo kvoče: kvok, kvok, kvok. A ča ćeš kad je jadan košku zaminil.

 

I tako, od toga dana pa sve do kraja života Iva nisu više zvali ni Ive ni Ivane, nego je za vajk ostal – Ive Kvok!

 

I ča da van na kanati rečen? Parićajte i pogače i golubice, ali oćo ve – čuvajte jaja. I sretan Uskrs, istešo!

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime