Home Beseda po domaću Rapski kantunić Josa Fafanđela: SLANI RAŽNJIĆ I SUHI TRAČIĆ

Rapski kantunić Josa Fafanđela: SLANI RAŽNJIĆ I SUHI TRAČIĆ

0
Rapski kantunić Josa Fafanđela: SLANI RAŽNJIĆ I SUHI TRAČIĆ

Foto: Foto: Slavko Pahljina

 

Nima prave zime i gotovo

Da, ja san zaburavil da smo jušto tri šetemane va ovoj novoj godini. To oće reć da je zazbilja ove zime već bilo sniga na Velebitu, ali bilo je to va onoj pasanoj, tobože, staroj godini.

Rab danas oglas

 

A žbaljal san, a ča se tudi more. To san najbolje šerval kada je utorak jutro bura malo raščinla oblaci i kada je sunce leglo na Velebit i osvitlilo onu njigovu belu kapu od sniga, kako ja to rečen. Ni ga puno palo, ma je. I evo ti ga na, vreda je vani bilo za dva oli tri grada mrzlije. Ma grubo je reć mrzlije, boj i ta dva-tri grada manje isto je još vajk teplo za ovo doba godine. Da, da – mrzlo je ono kada ne samo ruke nego i uši zebu.

 

Ma kako bi to lipo bilo, tobože, jedan dan komadić mesa na onomu ražnjiću, a drugi dan tračić suhoga štoklja na žeravici. Malo ga samo nariže, pa ga hitiš na žeravu, a unda gledaš kako se onaj tračić uvija, a duši kako najbolja spiza na svitu.

Ali ni taj burin ni dugo dural, pa je jopet okritalo na jugo, pa na još teplije, daž i sve tako redon. Nima prave zime i gotovo.

 

Ma ala šu, ne volin ni ja baš da me ruke i uši zebu, ali da celu zimu ne moren posolit i na buri osušit, a baren jednu pločicu od pancete, e to isto ni za virovat. Oštija, već je dvaput ona potrbušina poskupila, a bure još ni. Pa ako je niko vrime još ne bude, a poskupit će još jedanput, pa će na kanati bit i skuplja od pršuta.

 

A kako vidimo ovo jušto i je štajun za poskupljevanja. Pa tobože, da je euro kriv, a ne naši kurbini posli. Reć ću samo kako ću ove godine poradi teploga vrimena i poskupljevanja ostat bez, kako mi rečemo, one slane korice od mesa. A znal san je svake zime ki put stavit, unako komadić na ražnjić, pa unda malo narizat i speć vrh žerave na ognju. Ma ne morete virovat kakovi su to gušti od spize. Dabome, ni to za naist se, nego kako ča san rekal, više za gušt. Oštija, ma veli gušt. Pa ako su unda još i dvi fete domaćega kruha, pa meso peć, okritat ga na ražnjiću i svako to malo mazat ga na kruh.

 

Bura je za sve kriva

Da, bura je za sve kriva. Ben ma ne zazivan ja buru poradi zla.

 

Ne triba namin bura da nan gori cestu zatvaraju, oli da ne vozu trajekti, oli da nan krše masline i pucaju cime na kaićima. Za to ne! Ali kako ča san već rekal, za osušit malo mesa, e to da. Ala šu, ma i za još jednu stvar. Dabome, ako čovik zaželi i ki tračić suhoga štoklja, najbolje vrime za to učint je leto, boj dva oli tri dana na jakomu suncu i štokalj je osušen jušto po meri. Je da ga malo i ose napadaju, pa i one ošćipnu svoj del, ali to je tako. Rekal bi diboto, da svakomu svoje.

 

Ali mene je recimo čovik pital da ako se more štokalj i po zimi osušit. A zač ne, rekal san mu ja. Triba samo par dan lipe i suhe bure i osušit će un. Ali, govori un meni, da un to nikad ni činil, pa da ako se moremo dogovorit. Tobože, da će un priko svoje veze nabavit jednoga, oli dva lipa štoklja, pa neka ja to osušin, a unda da ćemo suhoga podilit napol.

Oštija, a ki nebi na takovu ponudu pristal. Rekal san mu da more i dogovorili smo. Jedino san ga avizal da to bude va oniman daniman kad malo bura zapuše. Ali da more un štoklja i sada nabavit, pa ako ni bure neka ga stavi va dubinski i potle odledi. Neće štoklju niš bit, jednako će njega bura osušit i bit će za prsti polizat. Ali, kako ča san rekal, bure ni pa ni, a te slašćice od spize već san se i zaželil.

Ma kako bi to lipo bilo, tobože, jedan dan komadić mesa na onomu ražnjiću, a drugi dan tračić suhoga štoklja na žeravici. Malo ga samo nariže, pa ga hitiš na žeravu, a unda gledaš kako se onaj tračić uvija, a duši kako najbolja spiza na svitu. Latiš ga z mulitamin, pa ga se zeru strese od ono malo luga na njemu, pa jopet na fetu od domaćega kruha. Da ne rečen kako su i korica i štokalj redovito unako malo i slankasti, pa uzato valja parićat i potić vina, dabome.

 

Prsura črči, a nos piruje

Pametin kako je jedan put jedna Loparka rekla, da prsura črči, a nos piruje. Odavna su mi već povidali tu ćakulu, a ona gre navi mod.

Ma valja najprvo reć kako se ta baba Loparka i njezina nevesta nisu baš jako ljubile. Loparka je govorila da je nevesta vrag i zlo, a nevesta bi dabome to isto, a i još gore, za nju znala reć. I eto ti zla. Friga nevesta jednoga dana va kuhinji bržolice va prsurici, a babi, oću reć sekrvi, je to vani jako lipo dušilo.

– “I gren ti ja pomalo”, povida ona, “sve korak po korak bližje njoj va kuhinju, boj ne moren trpit. A i kako ću trpit kada prsurica na špaheru črči, a moj nos piruje. I tako šuljan se ja sve bližje, a kada san jadna arivala zada nje ona je to čula, pa se je žveljto okrenula i zuh!!! Meni ozad jednu, ma dobru nogadu.” 

 

Eto, a ja san se potle one blavdanske spize tuliko zaželil i ražnjića i od suhoga štoklja tračića, da bi za sve to diboto i nogadu potrpil.

 

Joso Fafanđel – za Kantunić (29.12.2022.)

 

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime