logo mix

Rab Danas

Nezavisni internetski portal otoka Raba

OLUJIC 1400X179

 

Srijeda, 12 Svibanj 2021 21:35

BIORAZNOLIKOST RABA | Gušteri – žilavi predvodnici otočke evolucije

Napisao/la Patrik Krstinić, prof.
Ocijeni sadržaj
(3 glasa/-ova)
BIORAZNOLIKOST RABA | Gušteri – žilavi predvodnici otočke evolucije Piše: Patrik Krstinić

Mnoge pojave iz svijeta sadašnjosti asociraju nas na neka minula vremena. Nekoga okus kolačića madeleine, a mene prizor gušterice na mociri. Taj me prizor gotovo uvijek podsjeti na masakr. Masakr iz djetinjstva. Pojasnit ću. Šarengrad je u to vrijeme bio gradilište, a gradilišta su tada bila El Dorado za klince. Od užih letvica za šalovanje izrađivali smo škljocarice, potrošene kantice od piture koristili smo za pucanje na karbit, a od električnih kablova radili smo fjondre.

 

Dvadesetak godina nakon što je plemenita vještina pucanja iz fjondri bačena u zaborav rapska populacija guštera i dalje je u opadanju. Fjondre su zamijenjene puno učinkovitijim oružjem: bagerima i miješalicama.

Izrada fjondri bila je posebna vještina. Izolirana deblja bakrena žica krivila se u praćkoliki oblik, izvlačili su se tanki lastici iz gume za gaće, a pravu manufakturu uspostavili bi za izradu žičane municije. Jedan bi gulio vanjsku izolaciju, drugi unutrašnju, treći bi rezao bakrenu žicu na komadiće dužine oko 2 cm, a četvrti bi krivio „metke“ u karakteristični U-oblik. Nakon toga slijedio je lov. Gađali smo sve što se miče. Kokoši, mačke, golubove, ljude, ali najčešća meta bile su gušterice. Ne zato jer ih je bilo posebno teško pogoditi, nego zato jer bi precizni pogodak značio trenutnu smrt. Djeca su ponekad nevino okrutna prema drugim živim bićima. Naročito muška djeca. Pretpostavljam da to ima veze s vježbanjem nekog praiskonskog lovačkog nagona, slično onom kada mačić mrcvari miša kroz igru. I tako su moje žuto-zelene, plave i crne fjondre prolijevale gmazovsku krv po rapskim mocirama sve do jednog dana kada se u meni nešto prelomilo. Postalo mi žao jadnih beštija. Nitko mi na to nije ukazao. Jednostavno sam shvatio da moram prestati s tim besmislenim sportom. S vremenom su prestali i drugi članovi naše lovačke horde. Gušteri su preživjeli, a danas ih na Rabu živi 5 vrsta.


Primorska gušterica (Podarcis siculus)

Od svih vrsta guštera koje žive na Rabu, primorska gušterica najčešći je prizor, kako u naseljenim mjestima tako i izvan njih. Mogu živjeti u izrazito gustim populacijama, više od 10.000 jedinki po hektaru. Rasprostranjena je u cijeloj Italiji, na jadranskoj obali i otocima, te velikim mediteranskim otocima (Sardinija, Sicilija i Korzika). Izdvojene populacije žive u Španjolskoj, Turskoj, Francuskoj i sjevernoj Africi.

 

 

Zanimljivo je da primorska gušterica dobro podnosi kontinentalne uvjete, a poznato je da manja izolirana populacija preživljava uz željezničku prugu u centru Zagreba. Pretpostavlja se da Hrvatska i Italija čine glavni areal ove vrste, a sve ostale populacije posljedica su slučajne ili namjerne ljudske introdukcije. Izrazita prilagodljivost na različite životne uvjete omogućila je primorskoj gušterici opstanak u novim sredinama. Premda primorske gušterice miruju u hladnom dijelu godine, zimsko sunce nerijetko ih izmami iz njihovog skrovišta, naročito na južnim, zavjetrinskim dijelovima poput podnožja zidina grada Raba i Komrčara. Hrane se različitom hranom, od gujavica i kukaca, pa sve do voća i povrća. Za vrijeme ljetnih vrućina lako se mogu privući komadom lubenice ili dinje. Mužjaci u proljeće započinju žestoke borbe za teritorij nakon čega nastupa gotovo jednako agresivno parenje s pripadajućim ženkama. Nakon parenja ženke 4-5 puta liježu oko 5 jaja iz kojih se za 5-7 tjedana izlijegu mladunci. Spolnu zrelost dosežu nakon 1 godine.


Mrki ljuskavi gušter (Algyroides nigropunctatus)

Mrki ljuskavi gušter rijetka je pojava na Rabu, a najčešći je na južnim padinama Kamenjaka. Plašljivi su i zbjegavaju ljudska naselja pa se drže dosta visoko iznad linije starih kuća podno Kamenjaka. Ime mu dobro opisuje vanjski izgled jer mu je koža prekrivena tamnim izbočenim ljuskama. Nešto su manji i nježnije građe od primorske gušterice, a odrasli mužjaci imaju izrazito plavo obojen podbradak.

 

 

Područje raspostranjenja ove vrste je jadranska i jonska obala i otoci, od Slovenije na sjeveru do Korintskog zaljeva na jugu. Obrasci ponašanja tijekom parenja su slični kao i kod primorske gušterice s razlikom što mužjak zubima čvrsto drži ženku za vrat i do 20 minuta nakon kopulacije. Nakon parenja ženka polaže 3-4 jaja iz kojih se za 5-7 tjedana izlegu mladi. Mrki ljuskavi gušteri odlični su penjači pa koriste grmlje i manja stabla za lov na beskralježnjake.


Veliki zelembać (Lacerta trilineata)

Veliki zelembać nekada je bio puno češća pojava na Rabu i čini se da je njegova populacija na otoku u stalnom opadanju. Fragmentacija staništa zbog izgradnje ljudskih naselje potisnula je ove svijetlo zelene orijaše u refugije kao što su poluotok Sorinj i plato Fruge.

 

 

Rasprostranjenost velikog zelembaća slična je blavorovoj, a uključuje mediteranske dijelove balkanskog poluotoka, jonskog i egejskog mora. Veliki zelembać je naša najveća gušterica (s nogama), duljine tijela do 16 cm. Parenje se odvija u proljeće, a mladi se izliježu 11-14 tjedana nakon što ženke polože jaja. Mlade jedinke su većinom smeđe i imaju 3 ili 5 svijetlih uzdužnih pruga, koje se s vremenom izgube. Zelembaći su izraziti predatori na čijem se jelovniku mogu naći veliki kukci, puževi, paučnjaci, mali sisavci, ptići i mali gušteri, uključujući i pripadnike vlastite vrste.


Blavor (Pseudopus apodus)

Blavor je jedina vrsta beznogog guštera na Rabu. Rasprostranjen je u mediteranskom pojasu istočnog Jadrana, Makedoniji, Grčkoj i Bugarskoj. Na područjima gdje živi nije rijetka pojava, međutim, na Rabu je toliko rijedak da je upitan njegov opstanak na otoku.

 

 

Ovaj robusni gušter može narasti do 140 cm. Po bokovima ima karakteristične brazde što ga razlikuje od drugih beznogih guštera. Mladenačka crno-bijela poprečna prugavost odrastanjem se mijenja u jednoličnu smeđu obojenost. Vrlo je snažan a površina kože prekrivena mu je neobično tvrdim ljuskama spojenim u kožni oklop kojim se brani od predatora. Hrani se kukcima i puževima drobeći snažnim čeljustima njihove kućice i tvrdo pokrilje. Poznato je da se hrani malim sisavcima i zmijama, pa čak i otrovnicama. Mladi poskoci otrovnim zubima ne mogu probiti blavorov tvrdi oklop pa se često nađu na njegovu jelovniku. Deset tjedana nakon parenja ženka blavora snese oko 8 jaja koje čuva 45-55 dana dok se mladi ne izlegnu.


Kućni macaklin (Hemidactylus turcicus)

GLASANJE MACAKLINA
Macaklini su jedini gmazovi u RH koji se glasaju! Njihovo glasanje sastoji se od niza kliktaja i cvrkuta kojima se koriste za međusobnu socijalnu komunikaciju. Najglasniji su mužjaci u periodu razmnožavanja i borbi za teritorij.

Macaklini ili gekoni su najmnogobrojnija porodica guštera, a na Rabu živi samo jedna vrsta, kućni macaklin. Ovom simpatičnom gušteru Rabljani su pridružili vrlo negativan predznak otrovne, pa čak i opasne životinje koju nazivaju tarantula. Teško je reći u kojem trenutku je kućni macaklin postao otrovna tarantula, ali činjenica je da ova blaga životinja potpuno neopravdano nosi ovaj status. Možda je razlog ovakve predrasude to što je kućni macaklin noćna životinja, a velik dio noćnih životinja povezuje se s mističnim i demonskim. Šišmišima se tako pripisuju različite demonske osobine, a postoji legenda da će netko od ukućana kuće na koju sleti ćuk ubrzo umrijeti.

 

 

Porijeklo imena tarantula vjerojatno nema veze s istoimenim paucima već je povezano s drugom mediteranskom vrstom macaklina latinskog imena Tarentola mauritanica (zidni macaklin). Naime, tarantella je naziv za skupinu tradicionalnih plesova južne Italije koje karakterizira brzi, trzavi ritam. Prilikom ritualnih borbi za teritorij mužjaci macaklina „plešu“ jedan oko drugog trzajući glavom i repom. Možda je upravo ovo ponašanje podsjetilo znanstvenike na pokrete iz tradicionalne tarantelle pa su zidnom macaklinu nadjenuli slično latinsko ime. Kućni macaklini rasprostranjeni su na cijelom Mediteranu osim Bliskog istoka i sjeverne Afrike, a s ljudima su dospjeli na Kanarske otoke, jug SAD-a i središnju Ameriku. Kroz njihovu ružičastu, gotovo prozirnu kožu trbušnog dijela naziru se unutrašnji organi, a leđa su prekrivena tamnijim točkama. Njihove oči veličinom i okomitim zjenicama prilagođene su noćnim uvjetima. Kao i kod drugih vrsta gekona, prošireni nožni prsti na tabanskom dijelu imaju posebne prianjaljke obrasle milijunima najfinijih dlačica koje, koristeći Van der Waalsove sile, stvaraju savršenu adheziju s podlogom pa se mogu kretati po staklu okrenuti naglavačke. Često ih se može vidjeti kako love noćne leptire i druge kukce na zidovima uz gradsku rasvjetu. Mladi macaklini lijegu se nakon 6-12 tjedana inkubacije, a sazrijevaju vrlo brzo, za 6 mjeseci.

 

Autoamputacija repa kod guštera

Vrlo rijetko je moguće vidjeti gušterice s dva repa! To je posljedica ozljede ili nepotpune amputacije repa. Naime, gušterice imaju anatomske prilagodbe repne kralježnice što im omogućava otpuštanje repa. Ovom se sposobnošću koriste za zavaravanje i bijeg od predatora kojem rep ostane migoljiti pred nosom. Ubrzo na mjestu starog repa, izraste novi.

Beznogi gušteri često izazivaju strah kod neupućenih zbog svoje sličnosti sa zmijama. Nekoliko je vidljivih karakteristika među ovim dvjema skupinama:

  • dužina repa kod guštera je veća od dužine tijela dok je kod zmija manja
  • beznogi gušteri imaju očne kapke koje mogu sklopiti dok zmije imaju jedinstvenu očnu ljusku
  • gušteri imaju ušni bubnjić dok ga zmije nemaju
  • ljuske su na trbušnoj strani trupa i repa guštera poredane u veći broj nizova, dok je kod zmija u trupu jedan, a u repu dva reda ljusaka

  

Dvadesetak godina nakon što je plemenita vještina pucanja iz fjondri bačena u zaborav rapska populacija guštera i dalje je u opadanju. Fjondre su zamijenjene puno učinkovitijim oružjem: bagerima i miješalicama. Neke vrste teže se prilagođavaju na te promjene, a neke lakše. Negativni utjecaj degradacije i fragmentacije staništa ipak se najviše odražava na populaciju otočkih dvonožnih sisavaca. Kada iscrpe sav kapacitet staništa, dvonožni sisavci će iskoristiti svoju veliku migracijsku sposobnost i napustiti otok. A gušteri? Oni ne napuštaju svoj otok. Nekolicina će ih ostati i opstati. Žilave su to životinje koje su tijekom 200 milijuna godina svojeg boravka na Zemlji preživjele svakojake evolucijske bagere i miješalice.

Pročitano 1469 puta

 

 RAT1 600

seakayakcroatia

 

BANNER350 BarbaSIME1