logo mix

Rab Danas

Nezavisni internetski portal otoka Raba

OLUJIC 1400X179

 

Ni pasalo puno vrimena da smo čitali kako je na Rabu prestavljena knjiga ka se zove Otok Rab u prapovjesti. Na muke, ali došal san nikakor i do toga libra. Lipi i veli libar va komu je, a diboto 3 kila. Ali, dabome, libri se ne miru na kila kako kumpiri, nego se gleda ča va njiman piše.

Mnoge pojave iz svijeta sadašnjosti asociraju nas na neka minula vremena. Nekoga okus kolačića madeleine, a mene prizor gušterice na mociri. Taj me prizor gotovo uvijek podsjeti na masakr. Masakr iz djetinjstva. Pojasnit ću. Šarengrad je u to vrijeme bio gradilište, a gradilišta su tada bila El Dorado za klince. Od užih letvica za šalovanje izrađivali smo škljocarice, potrošene kantice od piture koristili smo za pucanje na karbit, a od električnih kablova radili smo fjondre.

Crna je udovica vjerojatno jedan od najpoznatijih svjetskih paukova. Događa se ipak da ljudi vrlo često osim njena zvučnog imena nemaju pojma o kakvom pauku je zapravo riječ. Prema principu „u strahu su velike oči“, mnogi ju zamišljaju kao grozno dlakavo čudovište veličine šake koje vreba iza svakoga grma i kamena na prvi pogrešan korak nekoga nevinog čovjeka! Ipak, ono što ćete pretrpjeti ugrize li vas ovaj predivan mali pauk neusporedivo je gore od gotovo bezazlenog uboda ptičara ili nekoga sličnog tropskog teškaša.

Nit iman koga birat, nit zato bacigan!, govori mi oštro jedan. Ma da samo jedan, nego šćeto puno od njih mi je to već reklo. I sada, ala šu, ljudi triba i razumit, boj ki zna ki je komu, kako i naki mod stal na žulj, ma isto se meni pari da to ni dobra pulitika.

Ni za virovat, ali gren ja pasane šetemane z auton na butigu, kad potle nikoga vrimena zove mene parona, da neka gren ča prije doma. "A ča je sad tako prešno?", pitan je ja. "Ni prešno niš", govori mi ona, "nego mi je jušto na dvor došal jedan tovar, a ja ne znan ča ću šnjin". A ja nanovo pitan: "Ma ki je došal na dvor?!" - "Došal je tovar!, ča ne čuješ", govori mi ona. I još da na sebi ima i deset metri konopa.

Jednoga jutra, još lani, pari mi se, nosi meni Vinko Maškarin jednu kartu pa mi govori:

– Evo, pa pročitaj, da i to čudo vidiš!

– A otkud ti ta karta? – pitan ga ja. A un mi govori kako je to našal zapisano va jednomu libru ki se zove „Jadranske legende“. Na 72. stranici zapisana je, evo, i uvakova štorija.

Ne, neću prebirat ča se je ovih dan sve dogajalo, nego ću van prezentat jedno ljubavno pismo, koga san napisal još prije sedan godin. A prezentat ću ga zato boj je jušto prlika da se vidi ča se je va tih sedan godin prominilo, oli se uvakovo pismo more i dan-danas na isti mod napisat. Ma pisal san, ne divojki ( čuvaj bože) nego našemu gradu Rabu. A to pismo, koga san zgulil od moga libra "Črv ki ne da mira", bit će zapravo sve ča san van otil za ovu prliku po domaću povidat.

Rab posjeduje veliku raznolikost staništa: slane obalne močvare, eumediteranske šume i kulturni krajolik (maslinici, vinogradi, polja i kamenjarski pašnjaci). Ta staništa predstavljaju životni prostor mnogim ugroženim vrstama, poput bjeloglavog supa (Gyps fulvus) i bjelonokte vjetruše (Falco naumanni).

Tamo negdje krajem lipnja na Rabu se dani produlje, a sunce osnaži. Otoci na obzoru krenu levitirati iznad prokuhanog mora, a tekuća smola bora isparava i kondenzira se u nosnicama miješajući se s masnim vonjem krema za sunčanje. Proljetni vizualni festival počinje jenjavati da bi ga zamijenio jedan posve novi, akustični. Matricu ovog ljetnog soundtracka potpisuju tri autora: skakavac, zrikavac i cvrčak.

Stranica 2 od 12

 

 RAT1 600

seakayakcroatia

 

BANNER350 BarbaSIME1