Home Uncategorized @hr Cvijeta Pahljina: Život u svim okolnostima ima smisla

Cvijeta Pahljina: Život u svim okolnostima ima smisla

0
Cvijeta Pahljina: Život u svim okolnostima ima smisla

Foto: Razgovarao: Krešimir Butković

 {gallery}cvijeta{/gallery}

 

Rab danas oglas

Ne znam koliko se Rab sjeća naše Cvijete, no Cvijeta se živopisno sjeća svog djetinjstva na najljepšem otoku na svijetu. U jednom dahu ispričala nam je svoj životni put, onako skromno i samozatajno kako to profesorica (dr. med. spec. psih., logoterapeut) zna. Profesorica Pahljina, Rabljanka, nesumnjivo je ponos ne samo našeg otoka već i cijele Hrvatske. Želja je Rapskog lista da vam približimo životni i profesionalni put ove vrsne intelektualke koja o našem otoku svjedoči diljem mnogobrojnih simpozija u svijetu na koje je pozivana kao eminentni stručnjak na polju psihoterapije i logoterapije. Kao uvod prenosimo u cijelosti njezine rečenice kojima predstavlja sebe.

 

”Rodila sam se na Rabu, najljepšem otoku na svijetu, roditeljima, koji su me željno očekivali i jako voljeli. Stjecajem objektivnih okolnosti ostala sam jedinica. Moje djetinjstvo na Rabu bilo je obasjano suncem, uronjeno u more, u mirise borove šume i mirise tamjana brojnih večernjica i nedjeljnih misa. Bila je tu i glazba s orgulja i moje upoznavanje zvukova klavira i sudjelovanja u dječjem crkvenom zboru, koji je vodila nezaboravna (zanimljivo Slovenka!) časna Cirila. Prva slika Majke Božje koja mi se utisnula u pamćenje bila je slovenska (kako znakovito!) s Brezja, smještena pod kamenim svodom samostanskog dvorišta samostana sv. Antona. Osnovna škola započela je na “Blatu”, današnjem rapskom nogometnom igralištu. Klupe su bile smještene ispod velike krošnje drveta (čini mi se platane), jer su razredi bili svježe okrečeni, pa smo trebali nekoliko dana pričekati “ulazak” u školu. Moja generacija se zadnjih godina sve češće susreće jer mada smo svi još puni životnog elana, godine su tu i nikad se ne zna Uspomene koje nas vezuju za djetinjstvo, boravak na otoku ili redovito dolaženje na njega, učinili su da se osjećamo kao braća! Lijep je to osjećaj! Gimnazija i medicinski fakultet djelomice na Rijeci, djelomice u Zagrebu, gdje sam diplomirala 1976. Udaja 1978. i šestero djece, koji su već svoji ljudi, a ja već osmu godinu udovica nakon 40 godina dragocjenog zajedničkog hoda kroz život s mojim suprugom. Njegov prelazak na “drugu stranu” nije prekinuo naš odnos. Ako nekoga volimo i taj voli nas osjeća se njegova ljubav i briga i nakon takvog rastanka. Ljubav je očito jača od smrti!

 

Moje djetinjstvo na Rabu bilo je obasjano suncem, uronjeno u more, u mirise borove šume i mirise tamjana brojnih večernjica i nedjeljnih misa. Bila je tu i glazba s orgulja i moje upoznavanje zvukova klavira i sudjelovanja u dječjem crkvenom zboru, koji je vodila nezaboravna (zanimljivo Slovenka!) časna Cirila.

Moj profesionalni put ogledao se kroz staž i rad u općoj medicinskoj praksi od sjevera do juga bivše države. Specijalizacija iz psihijatrije Rab, Celje, Popovača, Zagreb. Specijalistički ispit iz psihijatrije sam položila 1976. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Nastavila sam raditi u Popovači pa u Celju. Prvih 10 godina psihijatrijske prakse sam radila u regionalnoj bolnici u Vojniku, a zatim 20 godina (u državnoj, a kasnije privatnoj) “Ambulanti za pomoč v stiski” iliti “Ambulanti za pomoć u krizi”. Dragocjene godine! Dragocjeni rad sa ljudima! Zahvalna sam svim svojim pacijentima, koji su mi dali priliku da im u životu budem od koristi, da napravim za njih nešto dobro. Taj osjećaj da sam im potrebna, da me trebaju, da su mi zahvalni i da me vole ulijevao mi je nepresušni osjećaj ispunjenosti, korisnosti i smisla mog vlastitog života.

 

 

Nakon odlaska u mirovinu 2004. nastavila sam, dakako u smanjenom opsegu s psihijatrijskom praksom. No, imala sam dosta posla i s Telefonom za pomoć u krizi, koji ove godine obilježava 30. obljetnicu svojeg postojanja. Učlanili smo se i u međunarodnu organizaciju IFOTES (International federation of telefon emergency services) što je zahtijevalo dodatni angažman. Zatim “Zavod Žički tabor za duhovno rast” 1999., koji organizira ljetne duhovne tjedne u žičkoj kartuziji. Kartuzija je zapravo ruševina, ali unutar zidina jedna zgrada ima krov i tu smo dobili na korištenje od općine slovenske Konjice. Tjedni tišine ispunjeni su različitim radionicama (psihološka, duhovna, likovna i glazbena) što sve zajedno izvanredno dobro djeluje na osobe koje traže duhovnu hranu, koji traže odgovore na bitna životna pitanja.

 

U tijeku godina psihijatrijskog rada upoznala sam se s literaturom slavnog bečkog neuropsihijatra Viktora Frankla (1905 – 1997) čija su mi životna filozofija i terapijski pristup od početka bili vrlo bliski i korisni u mojoj psihijatrijskoj/psihoterapijskoj praksi. 1982. g. je prevedena na hrvatski jezik njegova knjiga: Zašto se niste ubili?. Revolucionarna je u toj filozofiji antropološka predodžba čovjeka kao duhovnog bića. Dok je medicina, pa prema tome i psihoterapija prije V. Frankla govorila o čovjeku kao dvodimenzionalnom biću Frankl je naglašavao da je čovjek prije svega duhovno biće. Tijelo i psiha nas čine sličnim životinjama koje također imaju svoju tjelesnu i psihičku dimenziju. No čovjek je nešto više, naglašavao je V. Frankl. U trenutku začeća sudjeluje Netko iznad nas, Netko veći, koji nam daruje iskru svog Beskonačnog duha. Na taj način je svaki čovjek originalna, neponovljiva osoba i prema tome neprocjenjivo vrijedna! Iz filozofije se razvila terapija, psihoterapija, koja se imenuje logoterapija. Logos (gr. smisao) znači terapiju smislom. Ona naglašava da je čovjek biće koje se u prvom redu pita: Kakvog to smisla ima? (ovo što radim, to što mi se događa, moj vlastiti život). Budući da mi je taj terapijski pristup pomagao u radu sa klijentima i u mom vlastitom životu odlučila sam otići na studij logoterapije u Beč, kod prof. Elisabeth Lukas, najbolje učenice Viktora Frankla. Tamo sam diplomirala, nakon četverogodišnjeg studija i dobila naziv: Logoterapeut. Dosta njezinih knjiga je prevedenih na hrvatski jezik.

 

Mislila sam, i još danas tako mislim, kako je važno prenijeti filozofiju i praksu Viktora Frankla na ove naše prostore, pogotovo u sadašnjem trenutku, kada se mnogi pitaju: Kakvog smisla ima moj život? Na to pitanje si daju negativan odgovor. Započela sam s edukacijom logoterapije u Sloveniji 2010. i u Hrvatskoj 2011.. Interes iz godine u godinu raste. Imam dojam da se na studij javljaju osobe koje žele pomoći sebi i/ ili drugima. Te osobe prenose u svoje sredine optimističnu poruku, da život u svim okolnostima ima smisla! Odgovorni smo i pozvani da budemo kokreatori (sustvoritelji) svijeta u kome živimo!”

 

U ovom osebujnom Vašem uvodu o sebi doznali smo puno. Zanima nas Vaš sadašnji odnos s otokom.

– Otok, grad i more su dio mene. Nosim ih u mislima i u srcu.

 

Planirate predstaviti logoterapiju na Rabu, o čemu je riječ?

– Logoterapiju kao životnu filozofiju za 21. stoljeće bi rado predstavila i na Rabu. Mislim, da bi bilo korisno upoznati ju kao teoriju i predstaviti njezine mogućnosti u praksi (demonstracija nekoliko terapija u živo, individualna logoterapija, bračna logoterapija). Vjerujem da bi mnogima mogla biti od koristi. Inače nekoliko osoba s otoka obavilo je edukaciju u Zagrebu, pa bi oni mogli pružiti pomoć i dati odgovore ljudima koji su u različitim potrebama.

 

Frankl je naglašavao da je čovjek prije svega duhovno biće. Tijelo i psiha nas čine sličnim životinjama koje također imaju svoju tjelesnu i psihičku dimenziju. No čovjek je nešto više, naglašavao je V. Frankl. U trenutku začeća sudjeluje Netko iznad nas, Netko veći, koji nam daruje iskru svog Beskonačnog duha. Na taj način je svaki čovjek originalna, neponovljiva osoba i prema tome neprocjenjivo vrijedna! Iz filozofije se razvila terapija, psihoterapija, koja se imenuje logoterapija.

Govorite o smislu. Kako otočani mogu pronaći smisao življenja na Rabu odnosno da ne odu u neke gradove?

– Nema recepta, koji bi bio općevažeći. Svi mi imamo sasvim individualne životne putove. Što se tiče života na Rabu ja vidim u tome puno prednosti pred životom bilo gdje drugdje. Mislim da ljudi toga postanu svjesniji kada jednom odu pa dugo traje da se ponovo vrate.

 

Rab je poznat po Psihijatrijskoj bolnici Rab smještenoj u Kamporu. Postoji li mogućnost za suradnju s bolnicom i kakva je Vaša vizija logoterapije na Rabu?

– Logoterapija je psihoterapijski pravac, koji se u svakom slučaju može primjenjivati u radu s psihijatrijskim pacijentima. Koliko će psihijatri biti zainteresirani ovisi o njima samima.

 

U jesen ove godine upisivat ćete novu generaciju studenata. Rab je prilično dislociran, a zimi su ograničavajući faktor i vremenske neprilike. Postoji li ikakva mogućnost da se organiziraju radionice logoterapije na Rabu ili tjedan logoterapije gdje bi se ubrzanim putom educiralo i stručno osposobilo buduće logoterapeute?

Nema „ubrzanog puta“. Edukacija do prve diplome traje 6 semestara, a do druge još dva semestra. Tijekom studija proučava se literatura, provodi se praksa sa simuliranim i pravim klijentima. Potrebno je vrijeme da teoretske osnove sjednu na pravo mjesto i zapamte se, te trening da bi se ovladalo terapijskim tehnikama.

 

Dosadašnji studij je stvorio jednu lijepu bazu sadašnjih i budućih logoterapeuta s Raba, može li otok postati svojevrsni centar logoterapije u regiji?

– Da, svakako. To bi bilo dobro. Mislim, da bi to bilo korisno i zbog snažnog preventivnog djelovanja logoterapije, koja govori:

  • O opasnosti krize, ako čovjek ne sluša vlastitu savjest
  • O opasnosti krize, ako čovjek svoju slobodu prepusti drugima
  • O opasnosti krize, ako čovjek izbjegava vlastitu odgovornost
  • O opasnosti krize, ako nismo našli nekoga ili nešto radi čega bi bili sposobni žrtvovati i vlastiti život
  • O opasnostima, ako tražimo krivce u drugima premalo radeći na samima sebi.
  • O opasnostima krize, ako ne tražim odgovore na bitna životna pitanja, nego se utapamo u drogi, kocki, alkoholu
  • O opasnosti krize, ako ne pogledamo na svoj životni put očima transcendence!

 

 

 

Kako ”djeluje” logoterapija i po čemu se ona razlikuje od ostalih psihoterapija?

– Logoterapija vraća čovjeku njegovo dostojanstvo uzdižući ga na pijedestal duhovnog bića, koje je neprestano u traženju smisla. To otkrivanje smisla ne dovodi uvijek do ugodnih rješenja. I Michelangelo je slikao Sikstinsku kapelu ležeći na dasci visoko ispod stropa. Vjerojatno mu baš nije bilo fizički ugodno, ali se on na tu neugodu nije obazirao. Ostvarivao je prekrasnu zadaću, koja je predstavljala smisao čitavog njegovog života. Tako i mi često u životu moramo „ležati na dasci“ da bi se dovinuli do cilja, za koji smo sigurni da je namijenjen samo nama i da je vrijedan te cijene. Ima jedan citat nepoznatog rabina, koji glasi: Ako neću ja, tko će?; Ako ne sada? Kada?

 

Trenutno je logoterapija vezana za Vas. Kakva je budućnost logoterapije u Hrvatskoj? Razvija li se studij? Predavači?

Među studentima i diplomiranim logoterapeutima (njih oko 200) sigurno ima puno takvih koji će u svojim sredinama postaviti centre u kojima će se izvoditi edukacija i nuditi logoterapijska pomoć.

 

Kad imate vremena za Rab, čemu se najviše posvećujete? Imate veliku obitelj. Je li i u njih tako velika ljubav i privrženost otoku?

– Djeci, koja se sakupljaju iz raznih krajeva svijeta, te prijateljima. Uz to provodim vrijeme u moru, koje na mene djeluje ljekovito, a pod zvjezdanim nebom i osvijetljenim gradom djeluje bajkovito.

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime