Rab Danas

Kurelić je još odmalena, od svoje šeste godine, kontinuirano objavljivala svoju poeziju tako da su se njene pjesme nemalo puta mogle čitati u tada popularnoj "Modroj lasti" i "Radosti". Razvijajući senzibilitet za poezijom te pravovremenim usmjeravanjem ka čistoj poeziji u prozi, Kurelić je, prošavši školu pisanja kod mnogobrojnih pjesničkih autoriteta, već u svojoj šesnaestoj godini dotakla vrhunce pjesničke ekspresije. Pohađajući gimnaziju u Mostaru vrlo brzo je ušla u eminentni bosansko-hercegovački pjesnički krug (Kordić, Trifunović) te je i u tom snažnom književnom miljeu brzo zauzela vodeće pozicije tako da i ne čudi da su ju pjesnici i mediji proglasili vrsnom BiH pjesnikinjom.

Ubrzo, završavajući gimnaziju, njen put školovanja seli se u Rijeku gdje završava Medicinski fakultet u Rijeci i postaje poznata psihijatrica. Za vrijeme fakulteta i u Rijeci dokazuje svoje pjesničke kvalitete, pjesme joj se objavljuju u mnogobrojnim književnim glasilima, a neke su i prevedene na strane jezike. Kurelić se svojim zanimanjem vraća na rodni otok, tu se udaje i postaje gđa Tomulić. Njezina poezija tako postaju; njena profesija, obitelj i prijatelji.

Kurelić ubrzo pjesme posprema u ladice ili u srca svojih najboljih prijatelja. Radeći svoj posao psihijatra i brinući o obitelji, Maja tek jednom objavljuje svoju pjesmu anonimno u listu Rab. Dopušta si šutnju. Dopušta da u njoj poezija zrije i kulminira u godinama kad slijede rastanci i rađaju se novi životni vidici. Promijenjene percepcije Kurelić uzima stih kao lijek za teške životne trenutke i ponovno budi onaj uspavali cvijet poezije. Ovaj put njezina poezija je obogaćena velikim životnim iskustvom.

Rab ima vrhunsku pjesnikinju koja je samo svojom ''krivicom'' zaspala kojih četrdesetak godina. Nanovo probuđena, otkrila je spoj mlade duše i razigranog srca, te nanovo udomila svoje stihove među žednim poklonicima prave poezije...

Čitajući njen novi opus introspektivne lirike osjetio sam ono obuzimanje s početka teksta. Maja naprosto grabi stihovima. Kao da te želi posjesti na stolac i reći: Čekaj, sjedni, sad ćeš čuti nešto... Da, u njezinu poeziju se akumuliralo more emocija koje je sabirala u sebe kroz godine rada. Neminovno je sve te tužne priče koje je godinama slušala i upijala morala nekako kanalizirati iz sebe. To je tek početak. Godine spontane izolacije Maja je pretvorila svoje stvarno ''ja'' otokom u otoku. Izgradila je bedem te je tek odnedavno odlučila skidati kamen po kamen objavljujući svoju poeziju pod imenom i prezimenom na svom Facebook profilu. Iskrenost njene poezije, atipična direktna pjesnička ispovijed, te neposrednost odmah su urodile pozitivnom reakcijom u ljubitelja poezije na internetu. Čim se pojavi nova pjesma na njenom profilu u tren oka je kopirana i dijeljena među Rabljanima i Facebook glasilima koje se tiču Raba.

Majina poezija nema revolucionarni karakter. Ona nastavlja vrhunsku poeziju dok je književnost nosila traperice i slušala rock. Kad se netko godinama druži s Mihalićem, Trifunovićem, Fabriom i morem drugih poznatih pjesnika onda je rezultat njegove poezije jednostavno predvidljiv.

Maja naprosto grabi stihovima. Kao da te želi posjesti na stolac i reći: Čekaj, sjedni, sad ćeš čuti nešto... Da, u njezinu poeziju se akumuliralo more emocija koje je sabirala u sebe kroz godine rada

Rab ima vrhunsku pjesnikinju koja je samo svojom ''krivicom'' zaspala kojih četrdesetak godina. Nanovo probuđena, otkrila je spoj mlade duše i razigranog srca, te nanovo udomila svoje stihove među žednim poklonicima prave poezije. Maja Kurelić Tomulić, ovaj puta, ne ''bježi'' više od svojeg pravog ''ja''. Odlučila je da se više neće skrivati.

Na naše opće veselje nakon što je 2013. godine izdala svoju prvu zbirku poezije "Stihovi ostrugani od sna", u lipnu ove godine možemo očekivati i njezinu drugu zbirku. Svojom poezijom dodatno je pojačala svjetlost rapskih svjetionika, navodeći na ovaj škoj mnogobrojne istinske poklonike njene svevremene poezije.

Izložena

Dušu sam položila na tvoje dlanove

s najmanjim pokretom

možeš je otresti

a tako silno želim

da je udahneš

da ti srce u novom ritmu pokrene

da osjetiš moje bolne zaljubljene titraje

što se

poput valova svakodnevno

razbijaju na tvojoj kamenitoj obali

i tiha sam u svojoj izloženosti

bezsuzno plačem

da se vrućom kapljom ne odam

jer svi moji putovi k tebi

ponosom su posipani

i ako te moja ljubav ne dotakne

i s tvojom ne uzleti

isplesti ću gnijezdo

u koje ću sama

bezglasno leći

i čekati

čekati

dok se bol ne pritaji

(Maja Tomulić Kurelić)