Foto: Ante Matijević
Društvo prijatelja Raba 1895., Hrvatsko šumarsko društvo – Ogranak Senj i Limena glazba DVD-a Rab udružili su se u organizaciji obilježavanja stote godišnjice smrti Pravdoja Belije – oca park-šume Komrčar. Zbilo se to u utorak, 1. kolovoza, kod biste i spomen-ploče Beliji, na ulazu u park kod Tarjuna, gdje se van svih očekivanja okupilo gotovo stotinjak znatiželjnika.
Program se sastojao od vođene šetnje parkom u pratnji inženjera šumarstva Borisa Belamarića uz pomoć Tanje Zudenigo i Bije Gec, nakon koje je uslijedilo predavanje dr. sc. Vice Ivančevića i kratka komemoracija uz polaganje vijenca te nastup Limene glazbe DVD-a Rab. Sve se zaokružilo zdravicom u čast šumarskog vizionara koji je svojim djelom i upornošću zadužio Rab. Park-šuma Komrčar biser je predgrađa Raba, gradski perivoj koji svojom ljepotom uklopljenom uz gradske zidine, šetnicu i kupalište uz more, zaokružuje neponovljivu cjelinu i vizuru grada.
Pravdoje (Justus) Belia, šumarski stručnjak, rođen je 2. prosinca 1853. u Malom Žablju kod Ajdovščine u Sloveniji, a preminuo je 15. srpnja 1923. godine u Rabu. Kao rapski općinski nadšumar bio je začetnik organiziranog i znanstvenog gospodarenja šumama te je za sobom ostavio neizbrisiv trag pošumljavanjem ne samo Raba već i otoka Paga. Njegova je velika zasluga da otok Rab danas ubrajamo u najšumovitije jadranske otoke.
Od 1965. godine Komrčar je zaštićen temeljem Zakona o zaštiti prirode kao rezervat šumskog predjela, a danas, po novom zakonu, zaštićen je kao park-šuma, površine 8,3 hektara, ima 6,5 kilometara staza i ima 80 biljnih vrsta.”
David Kabalin, predsjednik Društva prijatelja Raba 1895., zaželio je dobrodošlicu prisutnima, rekavši kako je jako ugodno iznenađen tolikim odazivom i zainteresiranošću za ovaj događaj nakon čega je dao riječ rapkom šumaru Borisu Belamariću.
Upravitelj Šumarije Rab, Boris Belamarić, ujedno je i predsjednik Hrvatskog šumarskog društva – Ogranak Senj koje je, kako doznajemo, osnovano daleke 1846. godine, a član spomenutog društva bio je i sam Pravdoje Belia. Šumar Belamarić bio je zadužen za stručno vođenu šetnju parkom te je također bio zatečen brojnošću zainteresiranih sugrađana i gostiju. Pozdravio je sve prisutne kao i predstavnike Grada Raba i Turističke zajednice Grada Raba koji su se odazvali ovom događaju.
Zanimljivo je kako je to Belia izveo. Uvaživši razumijevanje masa i Općine unajmio je Belia 25 radnika i naredio im da već u 4 sata ujutro budu na licu mjesta. Upitan zašto tako rano, reče – “Znat ćete izjutra!”
Na samom ulazu u park kod Tarujna i Pravdojevog poprsja Boris Belamarić nas je upoznao s likom i djelom velikog rapskog nadšumara.
– “On je bio općinski nadšumar 40 godina. Pored Komrčara osnivao je kulture crnog bora na području Lopara, Frkanja, Suhe Punte kao i mnoge borove kulture na području Kalifronta. Osim toga, bio je upravitelj šumarije na susjednom otoku Pagu. Najveće njegovo djelo je upravo ovdje. Koliko god mi Rabljani, i domaći i gosti, bili kritični prema ovom parku ja sam siguran da je Pravdoje Belia živ bio bi ponosan na ovaj park kako danas izgleda, što ne znači da on ne može biti puno bolji i ljepši” – započeo je svoje izlaganje šumarski inženjer Belamarić.
Sa sadnjom se započelo 2. studenog 1890. godine. Prije toga ovo ovdje bila je golet iz praktičnih obrambenih razloga.
Ispod zidina nije nikako mogla biti šuma, a kako je šuma nastala ispripovijedala nam je Tanja Zudenigo na način da je pročitala zapis iz Velike kronike franjevačkog samostana sv. Bernardina iz Kampora. “Zanimljivo je kako je to Belia izveo. Uvaživši razumijevanje masa i Općine unajmio je Belia 25 radnika i naredio im da već u 4 sata ujutro budu na licu mjesta. Upitan zašto tako rano, reče – “Znat ćete izjutra!” Dalekovidni Justus htio je to izvesti tako da mu načelnik ne omete naum. Nakon što su zasadi u popodnevnim satima došao je načelnik Ante Jerić. On upita Justu zašto su to učinili bez dozvole – “To ja ne dopuštam”. Belia mu je rekao ako naredi da će počupati sadnice, no načelnik na to nije reagirao i kako kaže spis, pobrao se kući. “Belia je očito”, govori Belamarić, “imao potporu naroda iako su mu kasnije čupali sadnice, jer bez potpore ljudi ne bi ništa mogao napraviti.”
Prvi spomenik Beliji bio je na Varošu podignut 1924. godine, samo godinu dana nakon njegove smrti. Komrčar se pošumljavao punih 15 godina, no tehnologija je, doznajemo od Belamarića, tada bila puno neuspješnija nego danas.
“Put do neke šume je trnovit. Osim što je zasadio šumu osmislio je većinu staza u šumi, glavne magistralne staze projektirao je upravo Belia. Kakvo je to bilo vrijeme prije 130 godina”, govori nadalje rapski šumar, “kada je Općina, Grad Rab mogao podići takav park i financirati tako nešto. To je nevjerojatno, jer mi danas teško nalazimo novac za održavanje, a onda je to bilo jako vizionarski. Od 1965. godine Komrčar je zaštićen temeljem Zakona o zaštiti prirode kao rezervat šumskog predjela, a danas, po novom zakonu, zaštićen je kao park-šuma, površine 8,3 hektara, ima 6,5 kilometara staza i ima 80 biljnih vrsta.”
Belia je zapravo napravio tampon zonu između grada i novogradnje, premda tada nije mogao znati da će nam se dogoditi divlja gradnja odnosno urbanizacija. Stvoren je zeleni pojas između originalnog starog grada i novogradnje, drugim riječima, Komrčar je postao svojevrstan zaštitni pojas.
Nakon iscrpnog uvodnog dijela uputili smo se prema dječjem igralištu i zoni sportske rekreacije, samo dvjestotinjak metara dalje, gdje je Belamarić nastavio nizati činjenice i zanimljivosti o rapskom šumskom biseru.
– “Komrčarom upravlja Javna ustanova priroda, županijska ustanova, koja brine o zaštićenim objektima na području PGŽ-a. Radove financira Grad Rab. Zašto? Zato što je ovo gradski park i zato što je Gradu najvažnije da se ovo isfinancira i da se održi” – objašnjava Belamarić. “Zahvaljujem se na tome što pogotovo ova zadnja garnitura brine o njemu i što radimo na tome. U Hrvatskoj ima 28 park-šuma, a ova naša je u najboljem stanju što potvrđuju kolege šumari.”
Ono što valja posebno naglasiti jest da je Belia napravio tampon zonu između grada i novogradnje, premda tada nije mogao znati da će nam se dogoditi divlja gradnja odnosno urbanizacija. Stvoren je zeleni pojas između originalnog starog grada i novogradnje, drugim riječima, Komrčar je postao svojevrstan zaštitni pojas. Osim toga vizualni identitet jedna je od najvećih vrijednosti ove šume.
– “Zadnji relevantan projekt po kojemu se u Komrčaru radilo izdan je davne 1958. godine gdje su se dale smjernice što bi se u parku trebalo raditi odnosno napraviti te idejno rješenje profesora Željka Španjola i Damira Barčića iz 2003. godine. Zadnjih 18 godina šumarija održava šumu, a ja sam kao inženjer šumarstva počašćen što Grad koji ima svoje komunalno poduzeće daje ipak nama šumarima, koji smo i osnovali ovaj park, da ga i dalje održavamo. Ono što mi želimo u glavnom projektu jest predvidjeti sadržaje, a jedan od sadržaja kojega smo mi napravili je ovo dječje igralište. Nekada je ovdje bio teniski teren koji je bio napravljen bespravno” – upozorava Belamarić. “Također je bila ideja da se ovdje napravi igralište malih sportova, za nogomet i košarku, da se popile stabla, ali na sreću ta ideja nije uspjela. Nije se dalo da se šuma iskrči i izvrši betonizacija.”
Bia Gec, članica Društva prijatelja Raba 1895., nastavno je rekla da se uz zajedničku inicijativu i potporu Grada Raba organiziralo uređenje zone za rekreaciju. – “Zona je napravljena i uređena, a nije se ništa betoniziralo. Cilj je bio da se ukomponira u postojeće stanje na najmekši način. Ovdje sada imamo dječje igralište, zonu sportske rekreacije, a u nastavku se nalazi i trim staza. Sve zajedno je zaživjelo i hvala Gradu Rabu na potpori.”
– “Kada ljudi kažu da je Komrčar zapušten najviše misle na onu padinu prema moru koja je zaista u katastrofalnom stanju. Nama šumarima je povratak autohtone vegetacije cilj. Putem pionirskih vrsta kao što su borovi, jer rastu na ekstremnim uvjetima, stvaraju se klimatski i pedološki uvjeti za razvoj autohtone vegetacije. Nama je cilj od šume bora dobiti šumu hrasta crnike. Borovi kao i čempresi”, objašnjava Belamarić, “na Rabu nisu autohtoni, oni su uneseni, a primorski je bor primjerice unio Belia. Ono što moram napomenuti je da se oni u potpunosti neće zamijeniti jer je bor estetski vrlo značajna i lijepa vrsta. Također valja primijetiti da ljudi ne vole kada se stabla sijeku, no ona se moraju sjeći iz više razloga, jer su stara, opasna, zato što ih je bura srušila ili su estetski manje vrijedna. U zadnjih 20 godina uklonili smo više od 400 zelenih stabala koja su bila estetski manje vrijedna ili opasna, 183 suha stabla alepskog bora, 47 stabala lovora, 65 stabala čempresa i 62 stabla crnike.”
Rapski šumar Belamarić, u nastavku predavanja, dotakao se oluja koje su poharale park Komrčar. Imamo zabilježenu oluju iz 1928. godine, zatim oluju od 8. siječnja 1968. godine kada su 172 stabla stradala. Dana 20. siječnja iste godine stradala su još 182 stabla tj. 200 kubika drvne mase. Bila je tu i oluja iz 1983. godine te posljednja iz 9. veljače 2012. godine. Porušena stabla ne znače da se desila katastrofa za šumu, ponekad, kako kaže Belamarić, bura sama uredi šumu.
– “Uređenje i put do ovakve šume kakvu vidimo je dug i spor, a ljudima se čini da je oduvijek bilo ovako, što zapravo nije točno. Mi postepeno obnavljamo šumu i ljudi to teško primjećuju i vide. Mi smo izbornici, selektori, i odlučujemo što će ostati, a što ne. Uvjeravam vas da park nije isti, a što mogu potkrijepiti fotografijama od prije 20 godina.”
Po završetku govora uputili smo se prema gradskom groblju, a na središnjem dijelu Komrčara doznali smo nešto više o kolu koje se smjestilo na samom kraju sjevernoga dijela parka. Kolo je zapravo napravljeno kao okretište vatrogasnih vozila. Ono što je zanimljivo jest da postoji članak u šumariji u kojem stoji da ljudi divljaju da se posjekla i iskrčila šuma te proširila staza. Tako je bilo prije dok danas park ne možemo zamisliti bez kola. Središnji dio parka je povratak autohtone vegetacije. U ovom njegovom centralnom dijelu možemo doživjeti šumu baš onakvu kakva je u Kalifrontu. Nekada je ovdje bila golet, danas je šuma hrasta crnike.
Najgori dio Komrčara ponavlja Belamarić je padina prema moru. – “Imamo zapise iz 1929. godine gdje šumar Novak govori da se nema što saditi borove po padini, na kosini, jer se zbog visine i velikih sila u korijenu dešavaju odroni. Ono što treba primijetiti jest da se to dešava u šumi koja je stara tek 40 godina. Studija iz 1958. također govori da su borovi kriva vegetacija za to. Na tom predjelu trebaju se saditi niska stabla i grmlje. Taj dio šume ćemo morati posjeći i u periodu od 20, 30 godina posječena stabla postupno zamjenjivati drugim, pogodnim vrstama. To je nužno da sačuvamo padinu u protivnom će donja staza otklizati u more, a to se čak na par mjesta i dogodilo. Moram napomenuti da se neće uklanjati stabla uz šetnicu, odnosno ona stabla koja su se nagnula ili nadvila nad šetnicom jer se radi, između ostaloga, o njegovom vizualnom identitetu. Također napominjem da ti radovi jako skupi jer se sve ručno radi i zato se teško odlučujemo za to. Padina je u katastrofalnom stanju i trebalo bi je hitno sanirati, no to treba učiniti u skladu sa zakonom, mora biti uključeno u programu gospodarenja tj. mora postojati projekt.”
Pri povratku na početnu točku nadasve sadržajnog i edukativnog obilaska, kod biste Pravdoja Belije, dočekao nas je dr. sc. Vice Ivančević, šumar, otočanin, porijeklom s Korčule koji se dobar dio svoje znanstvene karijere bavio poviješću šumarstva. Prisjetio se na samom početku svojega izlaganja šumar Ivančević Belijinih riječi – „Zelenilo i more, to je dio na kojem počiva Rab“. Za Beliju je kazao da je bio ljubitelj pješačenja i upoznavanja novih sredina.
– “Prilikom jedne šetnje u društvu šumara velebitskim prostranstvima, došli su na jedan vrh gdje se pogled otvorio prema moru i otoku Rabu. I tada je Belia odlučio kako bi rado došao na Rab kao šumarski stručnjak, a što mu se, kao što i znate, na kraju i ostvarilo. Na Rabu je proveo cijeli svoj radni vijek. Bilo je ljubitelj flore i faune. Osim toga, ako niste znali, Belia osniva pansion, a u sve sobe proveo je vodu što je u to vrijeme bilo revolucionarno. Također, Belia je bio jedan od osnivača gradske limene glazbe i bio je aktivan u društvima s naglaskom na hrvatsko opredjeljenje. U ovom parku svojevremeno boravio je naš najpoznatiji pjesnik Dragutin Tadijanović koji je sjedio na ovim klupama i promatrao prema Frkanju. Uživao je i stvarao svoje pjesme upravo na ovom prostoru. U nastavku je šumar Ivančević pročitao Tadijanovićevu pjesmu ‘Pozdrav šumi’.”
Pozdrav šumi
Pozdravljam te, zelena šumo, velika.
Pozdravljam te u ovo jutro mirisno
Kad se granje pod teškom rosom savija
Blistajući na sunčanoj svjetlosti.
Korijenje tvoje crnu zemlju sapinje,
A stabla stoje čvrsto kao divovi.
O, šumo, zelena šumo!
Ja volim miris tvojih cvjetova
I šuštanje lišća na granama.
O, kako volim tvoje hladne izvore,
I mahovinu, i bilje, i košute.
Volim te kao majku, šumo.
Tebe i tvoje ptice.
– “Osim Tadijanovića kao nesvršenog šumara”, govori za kraj Ivančević, “na ovom prostoru smo unatrag 10,15 godina često mogli susresti Davida Kabalina, isto šumara, koji je tu bio oženjen i često ovdje boravio, inače iz Novog Vinodolskog, kao i Tadija, pjesnik. Čini mi se da bi na kraju završio s njegovom vrlo lijepom strofom koja na jedan način povezuje i ljude i Komrčar – „Hvala slavnom gradu četiriju zvonika, uvijek si novom sinu ljubav, ures i dika.“
Predsjednik Društva prijatelja Raba 1895. David Kabalin bio je dirnut pročitanim stihom jer nije očekivao da će to biti stihovi njegovog djeda. Zahvalio se svima koji su posjetili ovaj događaj, ne zaboravivši spomenuti ni Dijanu Spalatin, članicu društva, koja je dala ideju za ovaj događaj. Najmlađe članice društva trogodišnja Zora Blažeković i petogodišnja Felina Španjol položile su vijenac kod Pravdojeve biste, a druženje se nastavilo u jedinstvenoj park-šumi Komrčar uz zvuke Limene glazbe DVD-a Rab.
Autor: Ante Matijević
