Home Vijesti In Memoriam – VIKTOR KALOĆIRA (1935.-2017.) – Otišao u dobra sjećanja….

In Memoriam – VIKTOR KALOĆIRA (1935.-2017.) – Otišao u dobra sjećanja….

0
In Memoriam – VIKTOR KALOĆIRA (1935.-2017.) – Otišao u dobra sjećanja….

Foto: Foto: Hrvoje Hodak

Uz Viktora bili su to još: pok. Fritz Stojnšek, Tonči Sokolić, Erkol Zudenigo i još živući Zvonko Dominis i Dinko Šćerbe.

Nezaboravno je ostalo i do danas nenadmašno njihovo pjevanje Dinkove pjesme “Laku noć Rabe, grade moj”, s kojom su nastupili i kao kulturni predstavnici na bratimljenju Raba i San Marina. Sekstet Rab je davno već otišao u dobra sjećanja, kao i mnogi njegovi članovi, a evo, ovih dana pridružio im se i Viktor Kaloćira, sa svojim neprikosnovenim glasom baritona, kojim je vješto bartao, baš onako iz duše izvlačeći svu ljepotu u svakoj melodiji.

Rab danas oglas

Iduće godine Rab će slaviti 50. obljetnicu bratimljenja Raba i San Marina, ali nažalost Viktora tada više biti neće. Otišao je u neka nova pjevanja, pronoseći osobitosti svoga grada Raba i ostavivši nam ljepotu klapske melodije, kako sada tako i za duga, duga vremena.

Hvala ti velika, dragi Viktore!

 

Napisao: Josip Fafanđel, Rab, 14.7.2017.


 

U nastavku, u spomen na Viktora i neke prošle dane donosimo vam fotografijama popraćen intervju kojeg je u prosincu 2014. s njime napravio Ivica Hodak, a koji je objavljen u rubrici Portreti u 28. tiskanom izdanju Rapskog lista.

 

Porteti / VIKTOR KALOĆIRA – intervju, prosinac 2014. – Rapski list

Razgovarao: Ivica Hodak

 

Kada se „Autotransov“ autobus svakodnevno zaustavi, iz pravca Raba prema Loparu, na prometnici u Mundanijama ispod kućnog broja 1, ili točnije ispod moje obiteljske kuće, znam da je otprilike 12 sati i da će iz njega izaći samo jedan putnik – Viktor Kaloćira. Kada autobus nastavi svoju vožnju Viktor će polako okrenuti glavu prema Snugi, pa zatim prema Supetarskoj Dragi i ako nema vozila laganim će korakom prijeći preko prometnice i pješice nastaviti do svoje kuće, smještene nedaleko, odmah iznad Figurice na početku brdašca Vrsi.

Svakoga dana dolaskom autobusa u 12 sati završava Viktorovo ritualno dopodnevno izbivanje, pa sam tako i ja svoj posjet radi dogovorenog intervjua uskladio s Viktorovom satnicom, nastojeći da mu što manje remetim ustaljeni ritam.

Kroz barkun sobe u kojoj sam rođen pružao se pogled na Pjacetu

Vrlo je zanimljiv životni put ovog Rabljanina, po rođenju u samoj povijesnoj jezgri grada Raba – pravog „kicara“. A upavo je to bilo naše prvo pitanje, u kojem se dijelu grada i kojega datuma Viktor rodio, i kako se nekoć živjelo na danas opustjelom gradskom poluotoku?

VIKTORObzirom da sam, po majčinom pričanju rođen jednog strahovito vrućeg kolovoškog dana, 22. 8. 1935., i to kao dosta velika beba od nekih 5 kilograma težine, u “epicentru” grada Raba, u kući koju danas znamo kao Galerija „Pik“, moglo bi se slobodno reći da sam fetivi Kicar. Štoviše, moram naglasiti da se kroz „barkun“ sobe u kojoj sam rođen pružao pogled na naš legendarni gornjogradski trg Pjacetu, koji službeno nosi naziv Trg Slobode.

Moje djetinjstvo i djetinjstvo brojnih mojih vršnjaka rođenih na području grada, uvelike se vezuje uz časne sestre sv. Antona. Zahvaljujući njima mi smo već onda, u prostoru „staroga suda“ (danas je to zgrada u kojoj se u prizemlju nalazi Ured Lučke uprave, a na katu Ured za katastar) imali nešto što se danas službeno naziva predškolskim odgojem.

Za razliku od danas, moglo bi se i po broju ljudi i po broju djece reći, „mrtvoga“ grada, u vrijeme mojeg djetinjstva trgovi su, naročito „naša“ Pjaceta, Donja, Srednja i Gornja ulica, poprečne uske kale, šetnica uz more ispod grada, park „Komrčar“, bili puni dječjeg smijeha, cike, veselja i igre…

Naravno, postojale su i u vrijeme mojeg djetinjstva i dječaštva blage podjele i posve neopasni antagonizmi po kojima smo mi iz starogradske jezgre bili „kicari“, a oni izvan grada – iz sela, kontadini ili seljaci.

Osobno mislim, da su ti – u vrijeme moje mladosti benigni antagonizmi, tamo negdje 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća doveli do izgradnje, službeno rečeno, Poslovnog centra „Mali Palit“, kojeg su Rabljani prekrstili u „Šarengrad“, a koji je, ustvari, raselio grad i iz njega k sebi povukao sve ono što je tisućljećima grad činilo gradom.

Početak jedne od najpopularnijih pjesama karizmatičnog Gorana Bareta izvanredno posljednjih godina pristaje gradu Rabu. Pjesma naime počinje stihom: Gdje je nestao čovjek?

Nezaboravna lica nekoć vrlo živoga grada

Mnogi na Rabu niti ne znaju da se iza ovog elegantnog starijeg gospodina, krije čovjek koji je na vrlo zanimljiv način proživio svojih osam desetljeća, i koji, premda je već skoro trideset godina u penziji, i dalje ne miruje.

Na Rabu su, zahvaljujući ponajviše desetgodišnjem angažmanu, nažalost pokojnog maestra Ljube Stipišića Delmate u posljednjih 20-ak godina nastale brojne klape, no većina članova “novih” klapa, naročito onih u kojima pjevaju nešto mlađi pjevači, neznaju da se u osobi Viktora Kaloćire krije i nekadašnji, po kvaliteti pjevanja te vokalne dionice, na Rabu još nedostignuti bariton. No o Viktoru kao članu prve postave nekadašnjeg Vokalnog sastava „Rab“, nastalog šezdesetih godina prošlog stoljeća, bit će riječi nešto kasnije.

Osobno, s Viktorom sam se susreo prvi puta prije nešto više od pola stoljeća, kada sam na glavi imao nešto više kose i kada mi je trebao brico kvalitete ondašnjeg Viktora Kaloćire. Naime, upoznao sam ga kao vrsnog brijača i frizera u tadašnjem frizerskom salonu „Neva“ u Srednjoj ulici i još mi u ušima odzvanjaju rasprave koje je u pravilu započinjao pok. Sveto Vezilić, a dovršavao Viktor Kaloćira. Rasprave u „Nevi“ nudile su tada Rabu puno više od današnjih virtualnih okupljališta „hrabrih“ facebook anonimaca, u njima su sudjelovali živi ljudi nekoć vrlo živoga grada iznoseći na sebi svojstven, često duhovit i inteligentan način svoja razmišljanja o svim aktualnim temama i problemima Raba i okolice.

VIKTORS naukovanjem za brijača – frizera započeo sam 1949., a već 1953. uz završeno školovanje imao sam i položene majstorske ispite za brijača, odnosno frizera. Posao me je čekao u Brijačko – frizerskom salonu „Higijena“ mojeg oca Josipa Kaloćire – Bepa, što znači da sam počeo raditi s nepunih 14 godina starosti. U očevom lokalu nastavio sam raditi i nakon 1958. godine, kada sam ga na neki način sam preuzeo jer mi je otac dobio stalnu službu u rapskom odmaralištu tvornice „Janka Gredelja“. Moj kasniji rad u „Nevi“, tamo negdje šezdesetih godina, koliko sam shvatio, poklapa se s tvojim dolaskom na Rab, reče mi Viktor.

Nastupili davne 1968. na svečanosti bratimljenja u San Marinu

Viktore, tebe i tadašnji Vokalni sekstet „Rab“, jezgru buduće klape u kojoj sam koju godinu kasnije i sam zapjevao, najbolje sam upoznao na zajedničkom putovanju i vašem nastupu 1968. na bratimljenu Raba sa San Marinom. Kako je došlo do nastajanje vokalnog sastava, klape „Rab“, koju osobno još uvijek smatram najboljom do sada na otoku?

VIKTOR Pa, sjećam se. Naime, te 1968., ne znam o kom se dijelu godine radilo, pozvao me je tadašnji predsjednik općine Raba Zvonko Gušćić i zapitao da li bih mogao organizirati neku klapu ili pjevačku skupinu koja bi mogla nastupiti na svečanostima bratimljenja Raba i San Marina u San Marinu. Naravno, nas nekolicina već smo se ranije povremeno okupljali radi pjesme, a od velike pomoći, tada već gotovo u svojstvu voditelja, bio nam je Dinko Šćerbe, koji se uz to odlično svirao gitaru. I tako je nastala klapa „Rab“ u kojoj je prvog tenora pjevao pok. Fritz Stojnšek, drugi tenor je bio Erkol Zudenigo, ja sam preuzeo ulogu baritona, dok je bas bio pok. Ante Sokolić – Beulo. Osim, uskoro službenog voditelja klape Dinka Šćerba, za nastup u San Marinu dodatni „glanc“ dala nam je glazbena legenda „Lada“ Božo Potočnjak i tako nam se dogodio nastup u San Marinu. Bili smo uspješni prezenteri Raba uz napomenu da je najveći dio programa na toj svečanosti bratimljena začinio nastup „Lada“.

 

Na žalost Viktore tvoja karijera u klapi nije trajala dugo, iako su ostali članovi s nekim novim snagama nastavili djelovati (pjevati) još niz godina.

VIKTORKao i mnogi u to vrijeme i ja sam 1968. godine otišao na rad u Njemačku i tamo ostao sve do 1972. godine. U Njemačkoj je, ako tako mogu reći za sebe, vrsni brijač – frizer postao vrsni radnik na poslovima montaže Mercedesovih autobusa u Manheimu. Što više, zbog jedne moje inovacije u tom poslu u Mercedesu sam dobio posebnu zahvalu i novčanu nagradu. Povratkom na Rab, spomenute 1972. godine i ulaganjem dijela novca opet sam promijenio zanimanje i postao privatnim ugostiteljem. U to zanimanje startao sam kupnjom lokala na staroj autobusnoj stanici, da bih nakon toga u Donjoj ulici grada Raba kupio ugostiteljski objekt „Fazan“, kojeg sam odmah preimenovao u „Harpun“. Bilo mi je to naime prirodno preimenovanje i zbog toga što sam u to vrijeme bio jedan od najstarijih podvodnih ribolovaca Raba.

Kao ugostitelj djelovao sam sve do 1986. kada sam otišao u penziju, ali kako sam već rekao ne i u mirovinu. Krenuo sam na doškolovanje, pa sam koristeći se i odličnim znanjem njemačkog i talijanskog jezika uspio postati turističkim vodičem, čime se, iako se nalazim u osamdesetoj godini, i danas bavim.

Viktor Kaloćira, osim što se s radošću sjeća nastupa i boravka u San Marinu u vrijeme svečanosti bratimljena sada već davne 1968. godine, rado se prisjeti i godina s početka Domovinskog rata, kada smo zajedno – on zbog poznavanja talijanskog jezika, pok. dr. Lovro Zubović i ja kao vozač i novinar, posjetili Republiku San Marino i dogovorili prvu humanitarnu pomoć San Marina Rabu. Bilo je to vrijeme kada je Rab u svojim hotelskim i bolničkim objektima brinuo o stotinama izbjeglica s okupiranih područja Republike Hrvatske.

Tijekom razgovora dogovorili smo se da nećemo zalaziti u sfere Viktorovog privatnog života. Pristao je ipak da spomenemo kako u ovom trenutku živi u drugom braku sa suprugom Tinom, kao i to da iz prvog braka ima dvije prekrasne kćerke koje su ga obdarile, svaka sa po dvoje unučadi.

Mnogo anegdota, proživljenih dogodovština, nezaboravnih poznanstava nosi Viktor u pretincu svojeg ispunjenog života, no za takva prisjećanja trebalo bi nam daleko više prostora od ovog koje nudi forma intervjua. Ipak, zadovoljni smo, jer oteli smo Viktora njegovoj dnevnoj rutini i pružili priliku mlađima da barem posredovanjem našeg Rapskog lista doznaju nešto više o Viktoru, a samim tim i o nekadašnjem životu grada Raba. Hvala Viktoru.

 

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime