Home Vijesti Poštir Vitor i njegova Perina – ljubav, rad i puna kuća prijatelja!

Poštir Vitor i njegova Perina – ljubav, rad i puna kuća prijatelja!

0
Poštir Vitor i njegova Perina – ljubav, rad i puna kuća prijatelja!

Foto: Fotografije: Ružica Kaštelan i obiteljska arhiva

 

Njegova Perina kaže kako se teško radilo, ali kada bi stigla večer sve je bilo veselo, puna kuća prijatelja, kartala se „Briškula“, pa se uz „bićerin“ i zapjevalo, i sva težina dana se zaboravila, a njihova ljubav pokazuje put povjerenja koja razrješuje sve poteškoće i kriva razumijevanja.

Rab danas oglas

Viktor Šimičić rođen je 1933. g u svom domu u Barbatu, a Perina rođ. Pahljina, njegova supruga, rođena je 1935.g u Mundanijama. Njegovo prvo zaposlenje bilo je na brodu pjeskaru, gdje se teško radilo, od jutra do mraka, jer je trebalo nakrcati brod pijeskom, a nije bilo strojeva već samo lopata. Zatim u građevinskoj firmi „Kamenjak“, te nakon toga u pošti do svoje mirovine godine 1993. Supruga Perina bila je domaćica i kako ona kaže: „…a radila san sve ča je tribalo i to na ruke….“. Njihov je život zapravo kolosjek života i rada koji su se uvijek isprepletali, u harmoniji, dijalogu, zbližavanju, nadopuni, ljubavi. I njihov život dokazuje da su sretni uz druge, svoju djecu, uz svoje unuke, njih šest i tri praunuka, jer kada živiš, radiš, žrtvuješ se, daruješ se i ljubiš druge, dakako, to uopće nije lako, ali oni imaju svoju oazu, svoju obitelj.

 

 

Poštir Vitor, kako su ga svi zvali od milja, bio je rado primljen u svakom domu. A radio je, bio poštar u svim mjestima na otoku. Poznavao je gotovo sve vlasnike kuća, pa i njihove brojeve, i kada bi pisma stizala samo s imenom i prezimenom bez adrese upisao bi je sam jer je znao gdje ih treba odnijeti. Pa i njihova je pitanja slušao s osmjehom:

Vitore, meni nisi ništa donesal?

A sutra, sutra, sigurno nosim tebi!

 

 

Njihov je život zapravo kolosjek života i rada koji su se uvijek isprepletali, u harmoniji, dijalogu, zbližavanju, nadopuni, ljubavi. I njihov život dokazuje da su sretni uz druge, svoju djecu, uz svoje unuke, njih šest i tri praunuka, jer kada živiš, radiš, žrtvuješ se, daruješ se i ljubiš druge, dakako, to uopće nije lako, ali oni imaju svoju oazu, svoju obitelj.

Tada nije bilo mobitela, interneta – sva je ta tehnika bio Poštir Vitor. Pismo je bila jedina komunikacija sa svijetom, sa kopnom i najdražima koji su bili daleko u svijetu ili na brodovima. Nosio bi on svoju ogromnu poštansku torbu i za svakoga imao lijepu riječ. U početku se vozio biciklom, a kasnije na svom motoriću – Tomosu, čiji se zvuk nadaleko čuo. Pa je tako i djecu na njihovo veselje, a među njima i Krešimira Butkovića iz zaseoka Grpe znao odvesti na sladoled na Kaštel, što oni i danas pamte. No kasnije je dobio bolji motocikl od firme, jer bilo je puno pošte, osobito za blagdane Božića, Nove godine, i kako on kaže bilo je na vreće čestitaka, razglednica, pisama…… i trebalo je sve to od kuće do kuće nositi, pa i mirovine, koje su umirovljenici čekali, i sa svakim je trebalo izmijeniti i koju riječ. Jer dragi Poštir Vitor je svojom blagošću, vedrinom duha, prijaznošću prema ljudima uveseljavao i uljepšavao njihovu svakodnevicu. Imao je prijateljski pristup ljudima, jer je on sam pun mira, blagosti, radostan, i ta njegova neumišljenost odiše jednostavnošću malih ljudi, koja uljepšava sivilo života.

 

 

Njegova Perina kaže kako se teško radilo, ali kada bi stigla večer sve je bilo veselo, puna kuća prijatelja, kartala se „Briškula“, pa se uz „bićerin“ i zapjevalo, i sva težina dana se zaboravila, a njihova ljubav pokazuje put povjerenja koja razrješuje sve poteškoće i kriva razumijevanja. I živjeti u ljubavi znači biti optimist, onaj koji ne vidi oblake jer po njima šeće. I ne vjeruju u slučajeve, već u Božji plan, a razlika između čuda i slučaja: Slučaj je čudo pri kojem Bog želi ostati anoniman. Živjeti u ljubavi znači također živjeti nekomplicirano, jer njihovo poimanje ljubavi nije bilo gledanje jedno u drugoga, nego zajedničko gledanje u istom smjeru, prema cilju. U stvarnoj skromnosti i poniznosti može se samo živjeti kada Bog vodi naš život. Poštir Vitor i njegova Perina žive pored crkve sv. Stjepana, imaju i ključ od ulaznih vrata, pa je tako nekada, dok još nisu postojala električna crkvena zvona, Vitor sam zvonio. Znao je kako se zvoni za umirućega, za blagdan, za radni dan, i kada su mještani slušali zvuk zvona, prepoznavali su događaj već po tome je li to bio kratki, ili dugi zvon, samo jedno zvono ili zajedno…

 

Često želimo da nam život bude nešto više, ali se ne usuđujemo ništa staviti na kocku. Možda želimo uspjeh, ali bez rizika, htjeli bismo plodove, ali bez sijanja, doći do izvora, ali bez uzvodnog plivanja, ili sanjamo o novim obalama, ali brodovi odlaze od nas. A Poštir i njegova Perina svojom ljubavlju nadvladali su teškoće, s čvrstom nadom stekli odvažnost i podigli sidro života, otrgnuli se od nepomične obale i zaplovili u širine, u život vedre noći posute zvijezdama ili blagim zalazom sunca…

 

  • Napisala: Ružica Kaštelan

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime