Home Vijesti Ante Gelo: Meni treba publika, trebam svaki dan svirati i raditi, takav sam!

Ante Gelo: Meni treba publika, trebam svaki dan svirati i raditi, takav sam!

0
Ante Gelo: Meni treba publika, trebam svaki dan svirati i raditi, takav sam!

Foto: Fotografije: Hrvoje Hodak i Davor Hrvoj

 

Vjerojatno mi je ovo prvi intervju u kojem se sugovorniku obraćam s “Ti”. Znamo se odmalena. Kao klinci odrastali smo na črnomeračkim livadama. Mnoge dobre stvari krenule su s poteza Remize na Črnomercu do Mandaličine. Gelo je naš. Ne samo naš dečko s Črnkasa. On je “naš” gdje god se pojavi u Hrvatskoj i svijetu. Purger koji u malom prstu ima sve pjesme vavik živuće legende Olivera, umjetnik čija glazba govori sve jezike univerzuma, ljudina koji je u svakom kutku ovog napaćenog planeta dobrodošao i primljen poput rođena brata. Jednostavan, dobronamjeran, ljubazan, srdačan, susretljiv, drag, tako svi zbore o njemu kad ih upitaš tko je Ante.

Rab danas oglas

 

Najdraže? Meni su najdraži koncerti i putovanja s Oliverom. Prošli smo cijeli svijet, neke od najljepših dvorana svijeta. Ta druženja i putovanja s njim.teško je očekivati da će se takvo što ponoviti.

Krešo: Ekipa smo s Črnkasa. Kad pomisliš na to naše bezbrižno vrijeme, što ti sve prođe mislima?

Gelo: Ah ja sam ti jako slab na svoje djetinjstvo i naš kvart, dvorišta i haustore. Prvo se sjetim nas dvojice s gitarama, pa nas dvojice kako nosimo akumulatore u Uniju i puno drugih stvari. A, zapravo, bezbrižnost je prava riječ. Nitko mi nije onda nekad napomenuo da će mi ta riječ danas toliku vrijednost imati. Ima to veze s godinama u kojima jesmo, naravno, ali ima veze i s našim kvartom i našim djetinjstvima – Pavlekicom, igralištem, basketom i nogometom, gitarama, muzičkom školom, Burjanovim orkestrom gitara, prvim bendovima. Netko nas je nehotice nagovorio da zavolimo život. Možda je to upravo učinio naš kvart i naša ekipa, da me danas netko pita, vrlo pomno izabrana, ne znam kako se dogodio tako sjajan “vezni red”. Što se glazbe tiče, da zavolim gitaru – to je definitivno učinio Josip Burjan, moj prvi profesor iz gitare, iz osnovne glazbene škole Ivan pl. Zajc.

 

Krešo: Črnomerec, posebice naš “teritorij”, dao je brojne uspješne sportaše, umjetnike, intelektualce, glazbenike?

Gelo: Istina, puno sjajnih ljudi je izašlo iz našeg kvarta. Na kraju krajeva, ti, Siniša (urednik SEEbiz portala) i ja!

 

Krešimir Butković, Davor Hrvoj i Ante Gelo u Caffe baru Moderato tijekom Rab Jazz Festa 2017.

 

Krešo: Sudbine su nas razdvojile. Zadnje čega se sjećam iz djetinjstva je bilo da sam ti 1990. po bratu poslao knjigu s prstohvatima akorda koju si mi posudio da te ”stignem” u sviranju. Kako je tekao tvoj put do vrsnog glazbenika?

Potres je užas, prepao sam se jezivo, moram priznati. Naprosto, nije fer i fura me neki prkos i inat, odlučio sam se odhrvati svemu kao faca i primjer drugima. Snimam svaki dan nešto, napišem note, podijelim s drugima. Zapravo, uopće nije loše, doma smo i šta sad, neš’ problema. Iskoristit ćemo vrijeme na učenje, pisanje, usavršavanje.

Gelo: Ovo je duga priča, ne znam hoće li ti biti zanimljivo. Mi smo svi išli u muzičku školu, moje četiri sestre, buraz i ja. Zapravo smo svi trebali biti liječnici ili pravnici koji znaju svirati – latinski, grčki i muzička su bile nužne aktivnosti. U srednjoj školi sam učio gitaru kod prof. Felixa Spillera. No jednom prilikom sam naletio na svirku u Video Teatru u Ilici. Svirali su tamo Mario Igrec, Lima Baraković i Kruno Levačić. Ta svirka me toliko razvalila da sam sutra otišao kod ravnatelja škole prof. Branka Oreškog i molio da me spoji s Marijom Igrecom, koji je tada predavao gitaru na jazz odjelu.

Tu se i pojavila ideja o upisu Graz akademije. Kasnije sam zbog tate upisao pravo, ali sam ubrzo odustao i upisao jazz gitaru na Sveučilištu u Grazu. Cijeli život volim samo gitaru i mislim da nisam pogriješio, iako mi je mama rekla da nas ima šestero i da mi ne može priuštiti studij u Austriji. Ali, Borna Šercar i ja smo već naveliko svirali na ulici s flašofonom i gitarom (znali smo svirati kod hotela Dubrovnik, pa ispod Dolca itd.). Bio sam siguran da se sviranjem na ulici može platiti stan u Grazu, putovanja i sve što treba. Ubrzo sam počeo, na poziv Marija Igreca da ga zamijenim, svirati u bendu Ritmo Loco koji je u to vrijeme bio vrlo popularan. Svirali smo dosta i tu sam prvi put osjetio i veće pozornice, također i studijska snimanja. Počeo sam slagati svoje jazz ansamble, bendove s puhačima, također sam počeo aktivno pisati aranžmane, što me oduvijek privlačilo i fasciniralo, i snimati gitare po raznim studijima. Ubrzo sam upoznao Stipicu Kalogjeru, Duška Mandića i Hrvoja Hegedušića u tonskom studiju u Lisinskom, također i Zrinka Tutića koji me pozvao da sudjelujem na Porinu..

Tu sam negdje u to vrijeme upoznao i Olivera Dragojevića, Alana Bjelinskog i Miru Vidovića. Matija Dedić, meni najbolji pijanist kojeg je Hrvatska ikad imala, mi je frend cijeli život, još iz Lisinskog pa kasnije iz Graza. On me pozvao da sudjelujem na ploči za Gabi. To mi je jedna od najdražih ploča u životu, glazbenički smatram da je to malo remek djelo hrvatske diskografije, a moram napomenuti da mi je Gabi Novak čudo u hrvatskoj glazbi, volim Gabi. Vrlo brzo su se dogodili predivni albumi i koncerti s Oliverom, Ninom, Divasicama, s kojima sam radio Show program u sklopu Dore. Tu su nastupile Gabi, Josipa, Meri i Radojka s Divasicama, to mi je jako drag televizijski prijenos, svirački smo bili odlični i raspisao sam sve za Simfonijski orkestar HRT-a, što mi je bila posebna čast.

Puno toga je bilo i dogodilo se u međuvremenu, ali želim izdvojiti Olympiju s Oliverom, koja mi je možda i najdraži projekt u kojem sam sudjelovao – raspisivao, svirao i kasnije smo to miksali u New Yorku Chach, Vidović i ja. Hvala Oliveru na mjuzi i na povjerenju, pogotovo na prijateljstvu, hvala mu na svemu. Olympia je bila velika stvar. Radio sam također Terezu u Olympiji, ista ekipa – Alan Bjelinski, Miro Vidović i ja. Puno toga do danas mogu nabrojati, zastat ću na tren.

 

 

Krešo: Znam da sam te pratio kroz emisije na HRT-u. Uspon je krenuo od Oktogona, a danas si, gotovo, nezamjenjiv na brojnim projektima.

Gitarist sam, ali, zapravo, rijetko tko zna, oduvijek sam želio biti poput Miljenka Prohaske, Privšeka, Stipice Kalogjere, Nikice Kalogjere, Radana Bosnara, Kode Oblaka. To su pravi majstori, to je zanat koji izumire, to je kao čipka pismeno i muzikalno, skupocjeno i temeljito, filigranski rad. Kad poslušaš što su ti ljudi pisali i kakvo znanje su imali.moj naklon poštovanoj gospodi.

Gelo: Mislim da pravi glazbenik ne miruje – poriv za stvaranjem, sviranjem, pisanjem, putovanjima je nešto što imamo u sebi. HRT je apsolutno najjača produkcijska kuća na ovim prostorima. Nitko to nikad ne izgovori jer je to kao “normalno”, ali na HRT-u radi hrpa vrhunskih organizatora, tehničara, light majstora, režisera, a o toncima da ne pričam. Proputovao sam cijeli svijet, i ovi ljudi komotno mogu odmah ići raditi u svjetske kuće. Sudjelovao sam u većini emisija na HRT, svakako moram izdvojiti emisije koje volim, to su “Volim Hrvatsku”, “A strana” i “5.com s Danielom”.

 

Krešo: Surađivao si s mnogima i glupo mi je pitati koja ti je suradnja najdraža. Mene zanima onaj dio poslije koncerata, ona brojna druženja, svirke u krugu prijatelja i pjevača kad spontano krene pjesma. Često nas počastiš i razvedriš tim snimkama iz cijelog svijeta.

Gelo: Najdraže? Meni su najdraži koncerti i putovanja s Oliverom. Prošli smo cijeli svijet, neke od najljepših dvorana svijeta. Ta druženja i putovanja s njim.teško je očekivati da će se takvo što ponoviti. Oliver je, prije svega, bio genijalan prema nama glazbenicima, a sva ta druženja i sviranja poslije koncerata – pa to smo od njega vidjeli i preuzeli. Tako bi to uvijek trebalo biti. Oliver je bio najbolji lik i najbolji muzičar.Također volim “Runjićeve večeri” koje sam godinama radio, najbolja druženja, svirke i televizijski prijenosi. Volim mediteranski izričaj, volim Olivera, Runjića, Arsena. Premda sam iz Zagreba, obožavam baš to sazvučje. Uvijek su neke stvari u životu kontra, ne znam, valjda to tako ide. I “White Christmas” je napisan u toploj Californiji.

 

Krešo: U osamdesetima smo stalno nosili gitare u škole. Svirali na tulumima. Jel’ ti ostao koji u sjećanju? Na fejsu sam te upitao koja ti je bila prva gitara na kojoj si učio prve hvatove? Sjećaš li se Smilje Jureković, njene gitare od trešnjina drva?

Gelo: Moju prvu gitaru mi je tata kupio u Muzičkoj nakladi, bila je to Mengešica. A ja sam gitaru često nosio i svirao, nekako sam se bolje osjećao s njom, kompletniji valjda. Prvo što sam naučio na gitari su “Indijanci” pa “Moj očka ma konjička dva” iz knjige Stanka Preka. A Smilje se sjećam, dijelila je sobu s Burjanom koji je meni predavao. Ima jedna bitna stvar, tamo negdje od ’84. – ’87. prof. Burjan je pokrenuo orkestar gitara, oko 20-tak gitarista. E, to mi je ostalo u super sjećanju, jedva sam čekao dan kad će biti orkestar.

 

Krešo: Svirao si mnoge žanrove (ako se to može tako reći, ispravi me ako griješim ) no, poznat si i kao skladatelj jazz kompozicija. Što sve radiš u glazbi, osim što si majstor u kući za svaki mogući popravak?

Gelo: Gitarist sam, ali, zapravo, rijetko tko zna, oduvijek sam želio biti poput Miljenka Prohaske, Privšeka, Stipice Kalogjere, Nikice Kalogjere, Radana Bosnara, Kode Oblaka. To su pravi majstori, to je zanat koji izumire, to je kao čipka pismeno i muzikalno, skupocjeno i temeljito, filigranski rad. Kad poslušaš što su ti ljudi pisali i kakvo znanje su imali.moj naklon poštovanoj gospodi. A jazz je moja iskonska ljubav, to je način razmišljanja koji daje glazbeniku najviše slobode. Ali i o tom se može pričati, jazz je izvorno američka glazba, ali način razmišljanja je primjenjiv i na našu glazbu. Ipak ću uvijek radije odabrati “Molitvu za Magdalenu” nego “Autumn Leaves”. Zašto? Zato što sam ove prve, nekako, dio.

 

Krešo: Moram se dotaknuti pandemije i potresa. Potres te nije zaobišao. Zgrada u kojoj živiš je stradala, no, srećom, svi ste dobro. Kako živi glazba u ovo novo vrijeme? Što se promijenilo i kakva je njena budućnost u ovim teškim trenucima?

Gelo: Svi smo u istim problemima. Pokušavam biti jednostavan, normalan i postupati normalno. Ok smo, klinci su dobro, dimnjaci su srušeni (hvala alpinistima grada Zagreba i vatrogascima Bjelovar), kuće su preživjele. Potres je užas, prepao sam se jezivo, moram priznati. Naprosto, nije fer i fura me neki prkos i inat, odlučio sam se odhrvati svemu kao faca i primjer drugima. Snimam svaki dan nešto, napišem note, podijelim s drugima. Zapravo, uopće nije loše, doma smo i šta sad, neš’ problema. Iskoristit ćemo vrijeme na učenje, pisanje, usavršavanje. Idealno je za sve kreativne aktivnosti. Idealno je za čišćenje garaža, tavana, slaganje nota i svega drugog. Strah od pandemije? E, to me muči zbog mojih, ali tu se ponašam društveno odgovorno i čekam da to prođe.

Moraš znati da sam u prosincu bio u Americi s Ninom i Grašom, u siječnju sam bio u Italiji, pa Novi Zeland i Australija turneja s Amirom Medunjanin gotovo mjesec dana.ma, meni je najčudnije da sad ne mogu letjeti. Brinem za nas, glazbenike, jer smo prva linija koja će nastradati – nema koncerata, nema javnih okupljanja, nema publike. No, ima načina. Ok, virtualno ćemo. Meni treba publika, trebam svaki dan svirati i raditi, takav sam. Glazba me veseli i želim to prenositi na druge, želim da i druge veseli i izmami im osmijeh.

 

Ante Gelo i CHEWBAKKA 4 u parku Dorka na Rab Jazz Festivalu

 

Krešo: Izolacija djeluje na sve. Tvoje objave nas liječe. Pokrenuo si mnoge, a i raspisanim notama učiš mnoge sviranju gitare. Kakve su povratne informacije? Što rade kolege glazbenici?

Gelo: A kad note napišem pa neki klinci ili ljudi navježbaju i pošalju mi – ma joj, to mi je vrh, poseban osjećaj. Hvala im. Zapravo sam se iznenadio koliko muzikalnih ljudi ima i koliko ljudi instrumenata doma imaju – skidaju gitare s tavana, vježbaju, pitaju, snimaju se, pjevaju. Ispalili bismo bez mjuze! A mi glazbenici, zapravo, radimo sve što i inače radimo – zabavljamo ljude, nasmijemo ih ili rasplačemo, prenesemo malo srca, isto kao na bini, samo sad imamo virtualnu publiku i aplauz.

 

Krešo: Puno putuješ, posebice s Amirom Medunjanim. Ima li koja zanimljiva anegdota kojom bi nas mogao razveseliti za kraj?

Gelo: Amira Medunjanin je posebna, dugo surađujemo i stvarno smo prošli svijeta i svijeta. Treba moći i putovati s ljudima, ne samo svirati, kad si dugo na turneji zna se čovjek i umoriti. Najlakše je bilo putovati s Oliverom i Arsenom, a Amira je tu negdje, odlična je i lijepo je putovati i muzicirati s njom. Ona je, prije svega, divan lik i strahovit muzičar, ima poseban glas i vibru, a voli poslušati i moje ludosti i ideje, tako da smo do sada imali prilike svirati i sa raznim orkestrima i sastavima diljem svijeta. Cijelu veljaču 2020. smo bili na turneji po Novom Zelandu i Australiji, bilo je genijalno – Amira, Zvonimir Šestak na kontrabasu (odličan lik i jedan od najboljih hrvatskih kontrabasista) i ja na gitari. A anegdota? Pa meni je super kad smo svirali na Tajvanu, isti ovaj trio.

Svirali smo tri koncerta, u publici su sjedili samo Tajvanci – stranca niti jednog, samo Tajvanci. I posljednji, treći, smo svirali u Chiayiju, a Amira usred koncerta pita ima li možda netko u publici da je od nekud drugdje, ima li koji stranac, ima li itko da nije s Tajvana? I u zadnjem redu ustaje jedan čovjek, u polumraku, digne ruku i kaže: “Ja sam iz Slavonskog Broda”. Genijalno, nasmijao sam se!

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime