logo mix

Rab Danas

Nezavisni internetski portal otoka Raba

Utorak, 30 Lipanj 2020 06:40

Krešimir Butković: Rab mi nudi trenutnu utjehu | Svjedočim ljepotu, a ne strah

Napisao/la Krešimir Butković
Ocijeni sadržaj
(4 glasa/-ova)

Rasteže se drugi dan na Rabu. Žališ za svakim izgubljenim trenom. Kako vrijeme prolazi, postajem svjestan važnosti svake minute. Nekako mi se uvijek pretpostave ''važnije'' stvari od svjesnosti da je život nepredvidiv, a brojke na koje računaš da će biti dostatne za ispunjenje nekih odgađanih nakana, uistinu su relativne i nestaju brže od snijega u proljeću.

 

Napustio sam otok početkom prosinca. U bolničkom transporteru. Htio sam doživjeti advent, Božić na Rabu i nesretne ''Prljavce'' koje sam propustio davne '90. Mislim da su na Rabu imali koncert dva dana nakon mojeg stradavanja u Senju. I sada opet. Završim prvo u Psihijatrijskoj bolnici gdje mi spašavaju život pravovremenom intervencijom i pogođenom terapijom. Ekipa na čelu s dr. Bronićem me stabilizira da mogu podnijeti transport u Zagreb. Tko bi rekao da uroinfekt može biti tako smrtonosan.

Nažalost, prijatelj kvadriplegičar, moje godište, izgubio je bitku i preminuo je prije mjesec dana. Ne znam po koji put sam zaplesao svoj ''posljednji'' tango, no znam da su zdravstveni djelatnici, od Psihijatrijske bolnice Rab, do Vinogradske i urologije pa na kraju do kućne njege, itekako zaslužni da sam se vratio doma na čemu sam im do neba zahvalan.

 

Poznajem Rab u rano proljeće. Poznajem ga u ljetu. Poznajem ga u kasnoj jeseni. Sjedim na verandi. Osluškujem otok. Cvrčci, mir, tišina. Nevjerojatna tišina za ovo doba. Lijepa, poželjna, ali zastrašujuća. Više se ne pitam jel' to što čujem buka autobusa ili tutnjanje potresa. Dva sata od Zagreba buja priroda intenzivnijih boja nego na kontinentu.

Gledam more i Kvarner s Vratnika i u trenu zaboravljam da se još uvijek oporavljam od rane te da sam sedam mjeseci proveo u svojoj sobi, većinom u krevetu. Četiri puta sam izašao van. Možda osam sati zraka u sedam mjeseci. Koliko je to minuta po proživljenim i preživljenim danima u Zagrebu koji se još uvijek trese u doba korone? Ne mogu reći da sam se bojao, no tužan sam i suosjećam sa sugrađanima koji su ostali bez domova ili su im nekretnine totalno neuporabljive za život. Gorak je okus u ustima ljudi koji računaju na pomoć u obnovi, a nemoćni su promijeniti činjenicu da se njihovih 19% prireza koji godinama uplaćuju, a iz čijeg se proračuna izdvaja za elementarne nepogode, nestaje u nerezonskoj potrošnji za nepoznate namjene.

Zagreb gori od loše epidemiološke slike. Otišli smo na Rab i povukli se u svoj dom. Daleko od predizborne lažne blagodati dok brojke oboljelih rastu. Poznajem Rab u rano proljeće. Poznajem ga u ljetu. Poznajem ga u kasnoj jeseni. Sjedim na verandi. Osluškujem otok. Cvrčci, mir, tišina. Nevjerojatna tišina za ovo doba. Lijepa, poželjna, ali zastrašujuća. Više se ne pitam jel' to što čujem buka autobusa ili tutnjanje potresa.

 

Dva sata od Zagreba buja priroda intenzivnijih boja nego na kontinentu. Zrak je bogat kisikom. Sven, nećak, fotografira okućnicu. Dijelim slike na Fejsu no čini mi se da ljudi to doživljavaju kao provokaciju. Možda zato što vide samo materijalnu vrijednost podijeljenog. Meni su te slike više. Daleko više od kupanja u moru i ljetovanja. One znače potvrdu života i ponovno oslobađanje. Osmijeh na mom i licu roditelja, obitelji i prijatelja.

Otok mi nudi trenutnu utjehu. Pun trajekt gostiju iz Češke, Austrije, Hrvatske…, samo je pitanje vremena. No, želimo i moramo živjeti. Mali iznajmljivači, ugostitelji, privatnici, zaposleni u realnom sektoru na Rabu jednostavno moraju riskirati. Mnogi su u kreditima ili im je sezona jedina šansa za zaradom. Od iznajmljivanja do suvenirnica, od brodskog razgledavanja do gastronomske i kulturne te sportske ponude. Ionako je sad sve izvan kontrole. Sad sigurnost i opasnost postajemo sami sebi. Ne poznajem koronu. Mjere zaštite znamo, no svi želimo živjeti.

 

Dok drugi rade račun bez krčmara, svima nama ispostavljaju se stvarni računi. Tko uistinu živi na čiji račun? Nisam htio prenijeti glasačko pravo na Rab. Izostavit ću se iz ovih izbora. Ako ih uopće bude. Gledam te mlade ljude rođene poslije rata. Radišni su. Bore se. Barem oni koje znam. Zašto im ne vjerujemo? Zašto im ne damo priliku koju zaslužuju? Zašto ih tjeramo od sebe šaljući im poruku da su bezvrijedni i da nam ne trebaju? Mi smo ih odgajali na svojem znanju, svjetonazoru, po svojim mjerilima. Vidimo li kroz njih vlastite promašaje ili propuste? Predbacuje im se partijanje. Imam 47 godina. Do stradavanja sam prošao brojne tulume. Od plaža do stanova i opskurnih mjesta. Mnogi od nas su proživjeli to, i oni prije i oni koji će tek doći. Koje uspomene nosimo kao vrijednost za sutra?

Moje fotografije s Raba, za 50-tak godina svjedočit će o ljepoti, a ne o godini straha i jada koji bi trebao uslijediti ujesen. Rab u tišini. Lijep i neodoljiv. Turisti na distanci. Zaboravljene plaže vape za brigom.

 

Što želimo ponuditi iduće godine gostima? Prije svega nadu. Svima nama. Svaka minuta je važna i ne dopušta odgađanja. Kad ''zaplešeš'' itekako si svjestan propuštenog. Nema veze. Zabetoniraj propuste jer…, jer uvijek imaš pravo na novi početak, na osmijeh na licu i nov život s mnogobrojnim mogućnostima. E, i da; zbog ćakulona s otoka, nisam poludio, samo sam lud za Rabom

Pročitano 720 puta

 

 

 

seakayakcroatia

 

BANNER350 BarbaSIME1