logo mix

Rab Danas

Nezavisni internetski portal otoka Raba

OLUJIC 1400X179

 

Utorak, 24 Studeni 2020 21:36

IN MEMORIAM - Intervju | JOSIP SEMITEKOLO - SIME (1947. - 2020.) | Iz arhive Rapskog lista (ožujak 2015.)

Napisao/la Razgovarao: Ivica Hodak
Ocijeni sadržaj
(4 glasa/-ova)
IN MEMORIAM - Intervju | JOSIP SEMITEKOLO - SIME (1947. - 2020.) | Iz arhive Rapskog lista (ožujak 2015.) Foto: Hrvoje Hodak

Pri vrhu Bobotina, na rubu staroga gradu, započeli smo razgovor s još jednim zanimljivim i samozatajnim šezdesetosmogodišnjim Rabljaninom Josipom Semitekolom - Simom. Razgovor koji će nas zasigurno odvesti u vrijeme u kojem naš stari grad Rab još nije bio ovako otužno otrgnut od života, u Grad u čiji su kamen njegovi ljudi generacijama, pa tako i Semitekolovi, utiskivali svoj duh, vežući za svaku kalu, svaki trg, skaline ili more podno zidina, dio svojih najtoplijih uspomena, učinilo nam se najlakše započeti pitanjem odakle Josipu nadimak Sime.

 

Nekadašnja živost na ulazu u Srednju ulicu

 

Kada se danas prisjećam djetinjstva i mladosti, osim već spomenutih mjesta igre i zabave vidim i ondašnju gradsku žilu kucavicu – našu Srednju ulicu. Prisjećam se kupovanja naših prvih cigareta na rivi kod tete Palmine Vukušić, bake naših FricićaBora i Nena ili u „Srednjoj“ kod tete Zorke, mame Bepa Fafanđela. Meso se kupovalo u mesnici u Srednjoj ulici kod legendarnog Frana Fakinetija s kojim sam puno godina kasnije imao čast svirati u Limenoj glazbi. Odjeća se kupovala, stariji se Rabljani toga sigurno sjećaju, kod tete Ruže, kod Tonča Sokolića Beula, a kruh kod Erkolovog oca Turija Zudeniga.

- Nadimak, koji se vezuje uz moje prezime dobio sam u Srednjoj građevinsko-tehničkoj školi koju sam pohađao u Rijeci u vremenu od 1961. do 1965. godine. Doduše, tada je raspored slova u nadimku bio nešto drugačiji nego danas i više u skladu s prezimenom. Naime, skratili su mi prezime Semitekolo u nadimak „Semi“. No Semi sam bio samo u srednjoškolskom periodu, čim sam se vratio na Rab prijatelji su taj Semi pretvorili u Sime i, eto, zovu me tako već skoro punih 50 godina.

 

Prezime Semitekolo ima talijanski prizvuk?

- Zahvaljujući jednom mojem rođaku, došli smo do podatka da su Semitekoli, ili originalno Semitecoli, bili, ustvari Venecijanski plemići, pa se tako, primjerice, spominju: Andrea Semitecolo rođen 1215., Bianco Semitecolo rođen je 1297., a Marco Semitecolo rođen 1335. spominje se kao biskup Kopra. Biskup i to u Vatikanu bio je i Octaviano Semitecolo rođen 1588. Na spisak od čak 45 Semitekola kroz povijest ja sam na kraju dodao i svojeg pok. oca Božidara rođenog 1912., sebe koji sam rođen 1947., pok. brata Ivicu rođenog 1951. te naše sinove Tonija rođenog 1979., Josipa, rođenog 1981. i Adriana rođenog 2002.

Za mojeg oca, koji je umro 1990., bio je to tek zanimljiv podatak vezan uz naše prezime. Štoviše, on se za svojeg života i službeno pobrinuo da se onaj „c“ u prezimenu pretvori u „k“, pa je tako prezime Semitecolo kroatizirano u Semitekolo.

 

Sime je, baš kao i naš sugovornik iz prošlog broja Viktor Kaloćira, fetivi kicar, kako otočani izvan starogradske jezgre nazivaju one koji su rođeni unutar gradskih zidina i koji u gradu žive. A kad smo se prisjetili nekih starih kicara Sime je gotovo sjetno dodao:

- Nažalost, posljednjih desetljeća broj stanovnika starogradske jezgre se drastično smanjuje. Da bi nabrojali današnje stanovnike nekada vrlo napučene Gornje ulice, gotovo da su nam dostatni prsti naših dviju ruku. A nekada, osobito u vrijeme mojeg djetinjstva i Gornja ulica je bila puna igre i dječje cike, baš kao i prostor već spomenute Pjacete, Poljanice iza rapske katedrale, Dorke ili šetnice ispod gradskih zidina gdje smo se znali igrati „na koze“.

 

  

Tiha eutanazija grada

Prve kino predstave gledali smo u duguljastoj zgradi naslonjenoj na zidine restorana „Grand“ u Varošu. Sjećam se prvih kinooperatera u tom kinu, bili su to, u ono vrijeme poznati mehaničar Đorđo Čubranić, a poslije njega vrlo popularni Berto Antonello kod čijeg smo brata Bruna, kojemu se kasnije pridružila teta Stanka, u trgovini do Gradske lože kupovali prve parfeme. Kada smo malo porasli stidljivo smo se u pjesmi priključivali nešto starijima od nas Fricu, Erkolu, Viktoru, Dinku, Tončiju, Dominisu, pjevajući kod Jaške ili Taribe. Ukratko rečeno ostalo je, nažalost, samo prisjećanje na onaj živi grad kakvog više nema i koji danas „živi“ samo tijekom turističke sezone.

- Kada se danas prisjećam djetinjstva i mladosti, osim već spomenutih mjesta igre i zabave vidim i ondašnju gradsku žilu kucavicu – našu Srednju ulicu. Prisjećam se kupovanja naših prvih cigareta na rivi kod tete Palmine Vukušić, bake naših FricićaBora i Nena ili u „Srednjoj“ kod tete Zorke, mame Bepa Fafanđela. Meso se kupovalo u mesnici u Srednjoj ulici kod legendarnog Frana Fakinetija s kojim sam puno godina kasnije imao čast svirati u Limenoj glazbi. Odjeća se kupovala, stariji se Rabljani toga sigurno sjećaju, kod tete Ruže, kod Tonča Sokolića Beula, a kruh kod Erkolovog oca Turija Zudeniga.

Prve kino predstave gledali smo u duguljastoj zgradi naslonjenoj na zidine restorana „Grand“ u Varošu. Sjećam se prvih kinooperatera u tom kinu, bili su to, u ono vrijeme poznati mehaničar Đorđo Čubranić, a poslije njega vrlo popularni Berto Antonello kod čijeg smo brata Bruna, kojemu se kasnije pridružila teta Stanka, u trgovini do Gradske lože kupovali prve parfeme. Kada smo malo porasli stidljivo smo se u pjesmi priključivali nešto starijima od nas Fricu, Erkolu, Viktoru, Dinku, Tončiju, Dominisu, pjevajući kod Jaške ili Taribe. Ukratko rečeno ostalo je, nažalost, samo prisjećanje na onaj živi grad kakvog više nema i koji danas „živi“ samo tijekom turističke sezone.

Posljednjih desetljeća iz grada je iselilo sve ono što grad čini gradom. Gotovo sve institucije, pošta, banke, trgovine otišle su u novi poslovni centar Mali Palit, ili kako ga Rabljani nazivaju „Šarengrad“, a konačni udarac toj tihoj eutanaziji Grada dalo je preseljenje pijace iz „Varoša“ u „Šarengrad“. Sva sreća da je nemoguće preseliti i povijesno zdanje Kneževog dvora tako da nam je Gradska uprava još uvijek ostala u njemu, a na rubovima „Varoša“, danas glavnog rapskog Trga sv. Kristofora, još uvijek nekako egzistiraju Privredna banka i FINA, govori nam Sime.

 

Sprint od groblja do grada

Kao što smo već spomenuli, da bismo došli do stana Sima i njegove supruge Jožice, valjalo nam se popeti do vrha rapskih Bobotinama, odakle puca prekrasan pogled dolje prema Varošu i dijelu rapske luke. Taj pogled, osim Semitekolovih, imaju još i Novakovi iz kuće preko puta koja je zavičajno utočište našeg najpoznatijeg živućeg pisca i akademika Slobodana Novaka.

I evo, tek u ovom dijelu intervjua, iznijet ćemo podatak da je naš sugovornik, Josip Semitekolo - Sime rođen 24. ožujka 1947. te da je nakon završene osnovne škole u Rabu, Srednju građevinsko-tehničku školu završio 1964. u Rijeci. Ovdje ćemo spomenuti i jednu anegdotu koja se vezuje za kratko vrijeme po završetku srednje škole i prije odlaska (1966.) na odsluženje vojnog roka, a na koju nas je, svrativši na trenutak, podsjetio naš zajednički prijatelj Boro Stojnšek. Boro je, naime, zamolio Sima da nam ispriča kako je svojevremeno istrčao rekordan sprint na potezu od gradskog groblja do grada.

- Bilo je to vrijeme kada je Općina bila u obvezi sačiniti stručne tlocrte svih groblja na otoku - kazao nam je uz osmjeh Sime - a obzirom da su meni po završetku školovanja baš niske građevine bila specijalnost, angažirali su me da to učinim i da tako usput, prije odlaska u vojsku, zaradim koji dinar. Toga sam zimskog i prilično vjetrovitog jutra, negdje iza 7 sati krenuo prema gradskom groblju. Tijekom noći snažna je bura s jednog groba na kojem je dan ranije bio sahranjen neki pokojnik, na ogradni zid groblja podignula vijenac s onim dugim bijelim trakama na kojima se za pokojnika upisuju riječi posljednjih pozdrava. Meni se taj prizor, u još uvijek mračno zimsko jutro i fijuk bure, pričinio poput aveti koja maše svojim krilima, pa sam se, naravno, trčeći kao nikada prije i kao nikada kasnije, vratio doma u rekordnom roku, sav zadihan i uplašen.

 

 Sime i Bepo na Pjaceti

 

Zanimljiv je i podatak da su čak tri Semitekola, pokojni otac Božo (bariton), sin Sime (klarinet) i Simova kćerka Željka (flauta), kroz tri generacije u Limenu glazbu u Rabu ugradili svojih 96 zajedničkih godina muziciranja.

Sime se povratkom iz vojske 1967. godine zaposlio u NIP “Vjesniku” na Rabu kao skladištar, ali paralelno i na operativno financijskim poslovima. Dvije godine kasnije, 1969. godine, oženio se suprugom Jožicom s kojom je 1971. dobio kćerku Željku, a budući je ona, kada je imala deset godina poželjela brata, želju je vrijedilo i ispuniti pa je tako deset godina nakon Željke, dakle 1981. na svijet stigao još jedan Josip Semitekolo.

 

Svadba Josipa i Jožice, koja je te davne 1969. godine održana u prostoru već davno srušenog hotela Slavije, ima izravne veze i s poviješću djelovanja Vokalno instrumentalnog sastava „Rab“ pa i s autorom ovih redaka koji je bio član tog sastava. Naime, sekstetu, koji je kasnije duži niz godina svojim nastupima zabavljao Rabljane i njihove goste, bio je to prvi službeni nastup.

 

Godine 1984. nakon odlaska u mirovinu legendarnog šefa rapske poslovnice NIP-a “Vjesnika” Franja Šćerba – Bepa, Sime je preuzeo ulogu uspješnog rukovodioca na kojoj je bio sve do odlaska u mirovinu 2005. godine.

- NIP “Vjesnik” poslovnica Rab, kasnije prekrštena u „Tisak“, u moje je vrijeme osim prodajnih mjesta na Rabu snabdijevala i prodajna mjesta tiskovina u Pagu i Novalji te u Karlobagu i Jablancu. Osim 11 stalno zaposlenih, mi smo u sezoni znali zapošljavati i dodatnih 20 do 25 ljudi na određeno vrijeme.

 

Generacijski doprinos Limenoj glazbi

Međutim treba reći da je Sime već 44 godine član rapskog DVD-a, da već 32 godine svira, i to još uvijek čini, ranije u Gradskoj, a sada u Limenoj glazbi DVD-a Rab te da je tijekom svih tih godina dio svojeg slobodnog vremena nesebično poklanjao radu Mjesne zajednice, odnosno Mjesnog odbora.

Zanimljiv je i podatak da su čak tri Semitekola, pokojni otac Božo (bariton), sin Sime (klarinet) i Simova kćerka Željka (flauta), kroz tri generacije u Limenu glazbu u Rabu ugradili svojih 96 zajedničkih godina muziciranja.

 

A kada već spominjemo Glazbu, u kojoj je Sime vrijedni dugogodišnji tajnik, onda ću ja kao autor ovog teksta reći, jer on to za sebe neće kazati, da je Sime i jedan od najzaslužnijih što je na Rabu, i to na prostoru njegove rodne „Pjacete“, godine 2013. promovirana monografija Limene glazbe na Rabu u povodu njezinih prvih 100 godina djelovanja pod naslovom „Naša Glazba napreduje na svačije zadovoljstvo“.

 

Složit ćemo se, međutim, s njegovom konstatacijom da su za takvu kvalitetnu monografiju uz njega i još nekolicinu članova Glazbe, najzaslužniji autor teksta prof. dr. Dušan Mlacović i čovjek koji ju je grafički dizajnirao i pripremio za tisak rapski akademski skulptor Mladen Šćerbe - Mišo.

 

 

Očeva violina iz 1914. i unučad

U lijepo uređenom prostoru stana obitelji Semitekolo za oko nam je zapela i jedna maketa jedrenjaka, ali i na postolju izložena violina bez žica s gudalima, pa smo tako doznali da se uza sva svoja radna, ali i društvena zaduženja, naš Sime uspio baviti i svojim hobijem – maketarstvom, a violina je tu jer je pokojni otac Božo svirao i taj instrument. Ta violina ima i originalni certifikat češke radionice Josefa Lidla iz Brna u kojoj je ovaj instrument izrađen davne 1914. godine. U njegovom malom radnom kutku zamijetili smo na zidovima portrete djece i što je posebno zanimljivo nisu to bili portreti kćeri Željke i sin Josipa, nego četvero unučadi - dvije unuke i dva unuka koje su im oni podarili.

- Oni su naše; Jožino, moje, Željkino i Josipovo bogatstvo napomenuo je Sime.

 

 Očeva violina iz 1914. godine

 

Kada smo ga pri kraju razgovora zamolili da nam nabroji sva priznanja koja je za svoj rad primio, rekao nam je da se određeni broj odnosi na one koje je dobio član DVD-a i Limene glazbe, no kao najvredniju ipak je izdvojio Nagradu Grada Raba koju je dobio za Dan Grada Raba 9. svibnja 2013. godine.

 

Rapski list br. 29 | ožujak 2015. | str. 39 - 41

 

 

Pročitano 1435 puta

 

 RAT1 600

seakayakcroatia

 

BANNER350 BarbaSIME1