Foto: Napisala: Ružica Kaštelan - Foto: Hrvoje Hodak
Nije bio pošteđen odlazaka svojih dragih, brata, bake, i na kraju oca koji je bio stup i okosnica njegove obitelji, a i sam u svojoj bolesti, shrvan tugom i bolom pitao se: „ Zašto se baš meni ovo sve događa?“ Ali njegova snaga je i u vjeri u Boga. Nije to fanatična vjera koja zanemaruje inteligenciju, teološko znanje, crkveno zajedništvo, već je otvorena za otajstvo, prosvijetljena vjerom, razumnim razmišljanjem, prihvaćanjem, koja potiče ozračje povjerenja i ohrabrenja.
Rapsko – zagrebački književnik, novinar, logoterapeut, neumorni borac za prava osoba s invaliditetom… Krešimir Butković, kojeg je život povrijedio, skokom na glavu u more ostaje osoba s invaliditetom, trajni tetraplegičar, osjećao je duboko nerazumijevanje događajem, osjećao se iznevjeren, tužno i usamljeno i uslijedile su duge godine oporavka. No ipak osjetio je poziv na život, jer to je naše prvo zvanje. Osjetio je nadu, vjeru koja ga je poticala na intenzivniji i ljepši život, na više povjerenja u prihvaćanje života kakav jest, sa svim fizičkim, psihičkim, emocionalnim, intelektualnim i duhovnim sastavnicama. I svi njegovi potoci suza rasipali su se riječima kroz mnoga njegova književna djela, pjesme, romane, stihove, prozne rukopise za djecu i mlade, kolumne,….. zasluživši mnoge nagrade i priznanja.
U najdubljoj dubini njegova srca, iza katkada protuslovnih i raznolikih želja, skriva se jedna jedinstvena: želja za puninom, želja za srećom. Krešo joj pridaje važnost koja joj pripada, ne shvaća je samo na razini potreba ili poriva, uzima je ozbiljno i priznaje da pripada našoj ljudskosti, i u njoj prepoznaje tragove poziva čiji je izvor daleko izvan samoga čovjeka.
Prihvatio je otvaranje kao djelatnost kojoj nema kraja, koja na zemlji nikada nije dovršena, ali koja omogućuje pristup sve bogatijem i obilnijem životu. I otvorili su mu se nepredviđeni i uvijek novi obzori. Ponudila mu se nova budućnost i to bez obzira na njegovu prošlost i sadašnje stanje, jer je teško mogao sebi objasniti tijek svojega života koji je izgledao gotovo kaotičan.
Jednog Božića je Krešo kazao:“ Razmišljam o svom tom blještavilu koje se rasulo nad nama. Divno je. Bili vjernici ili ne, čarolija blagdana prevlada u nama i sažme nas na veličinu istinske dobrote koja sjaji u zjenicama svakog od nas. Iako potišteni od teške svakodnevice Božić daje ono trenutno utočište u kojem strah od života i smrti ne staje u zvonu pozitivnih želja i neskrivene ljubavi.“
Krešo je krenuo iz dana u dan znajući da nema reflektorskog svjetla koje bi njegovom životu dalo dalekosežno usmjerenje, već samo današnji dan koji je dostatan da bi živio i napredovao, da bi našao smisao svojega života i ustrajao sve dok mu ne bude darovana milost nekih širih perspektiva.
Na mnogim promocijama svojih knjiga, razmišljanjima u svojim kolumnama na svim društvenim mrežama, gostovanjima u televizijskim i radijskim emisijama, napisanim i mnogim uglazbljenim stihovima, kroz suradnju s brojnim i inozemnim glazbenicima, pokretanjem plivačkog maratona za osobe s invaliditetom, otvorio se svim dimenzijama života; životu prirode, životu tijela, srca, osjećaja, razuma, životu koji se izražava u odnosima, ljubavi, zajedništvu, i na kraju u sudjelovanju u bogatstvu žara same božanske ljubavi.
Nije bio pošteđen odlazaka svojih dragih, brata, bake, i na kraju oca koji je bio stup i okosnica njegove obitelji, a i sam u svojoj bolesti, shrvan tugom i bolom pitao se: “Zašto se baš meni ovo sve događa?“ Ali njegova snaga je i u vjeri u Boga. Nije to fanatična vjera koja zanemaruje inteligenciju, teološko znanje, crkveno zajedništvo, već je otvorena za otajstvo, prosvijetljena vjerom, razumnim razmišljanjem, prihvaćanjem, koja potiče ozračje povjerenja i ohrabrenja.
Ipak Krešo vjeruje da je ljudski život divna pustolovina, usprkos bremenu patnje i razočaranja koje katkada sa sobom nosi, život nudi rast u ljudskosti, slobodi i unutarnjemu miru, te mu omogućuje razvijati sve sposobnosti za nadu, vjeru, ljubav i radost koje u sebi nosi, nadahnjujući i druge, a to mogu samo duhom najsnažniji.
Jednog Božića je Krešo kazao: “Razmišljam o svom tom blještavilu koje se rasulo nad nama. Divno je. Bili vjernici ili ne, čarolija blagdana prevlada u nama i sažme nas na veličinu istinske dobrote koja sjaji u zjenicama svakog od nas. Iako potišteni od teške svakodnevice Božić daje ono trenutno utočište u kojem strah od života i smrti ne staje u zvonu pozitivnih želja i neskrivene ljubavi.“
