Foto: Piše: Anđelko Brna | Foto: Goran Novotny & Hrvoje Hodak
Dobar svirač s vremenom bi postao virtuoz na svom instrumentu pa bi u svirci uzimao slobodu dodavanja i pokojega novog i zanimljivog „punta“. Moglo bi se tako reći da se danas uočavaju razlike u načinu sviranja u Loparu, Dragi, Kamporu ili Banjolu.
O rapskom mihu pisali su i drugi autori. Spomenimo dr. sc. Božidara Širolu koji je o tome pisao u Etnografskim zapisima s otoka Raba te Krešimira Galinu koji piše o mišnicama na otoku Rabu (terensko istraživanje). No, mi ćemo se u ovom prikazu zadržati na svojim domaćim saznanjima.
Mih je nedvojbeno stari, ali i danas zanimljiv glazbeni instrument. U nekim krajevima nazivaju ga imenom gajde, dok na Rabu koristimo nazive kao što su mih, mišćić ili svirale (nekad davno možda i mišnice). Zanimljivo je da se to tradicionalno folklorno glazbalo udomaćilo u svim rapskim selima. Na prvi pogled radi se o jednostavnom instrumentu, ali je zapravo vrlo zahtjevan od samog načina izrade pa do ugađanja tona i dobre svirke.
Sastoji se samo od tri djela: miha (mješine), prebirača (tapuna) i kanelice za napuhavanje. Mih (mješina) izrađuje se od janjeće ili jareće kože. Za prebirač se također može reći da se sastoji od tri dijela: od samog prebirača s rupicama, tapuna i dva piska. Majstori svirači mih su uglavnom izrađival sami: mješinu od janjeće ili jareće kože, a prebirač od drva (najčešće od uljke, planike, jasena ili javora). Oba piska i kanelica izrađivani su od trske (trstike). Uobičajeno je kod nas na Rabu da prebirač ima s lijeve strane šest rupica i dvije dolje, na desnoj strani. Prebirač je uzdužno dvostruko probušen, a na vrhu se u njega utiču dva piska koji se nalaze unutar tapuna (lijevasti sakupljač zraka na koji se priključuje mih).
Foto: Sanjin Badurina Piloto
No, jedna od najtežih zadaća je ugađanje pravog zvuka svirala. Svaki dobar svirač to najčešće radi sam. Boja zvuka se dobije na način da se znalački i uporno pogađa dubina uranjanja oba piska u ležišta prebirača.
Zanimljivo je da svaki svirač na mihu ugađa zvuk svirala na svoj način (visina tona i sklad oba piska), a dobri poznavaoci sviranja zamjetit će da se gotovo u svakom mjestu na otoku njegovao u nijansama drugačiji način sviranja rapskog tanca. Dobar svirač s vremenom bi postao virtuoz na svom instrumentu pa bi u svirci uzimao slobodu dodavanja i pokojega novog i zanimljivog „punta“. Moglo bi se tako reći da se danas uočavaju razlike u načinu sviranja u Loparu, Dragi, Kamporu ili Banjolu.
Nedvojbeno je da je sve ono što ovaj zanimljiv instrument može pružiti u rukama, zapravo ponaosob, svakog majstora svirača.
