Home Mozaik Iz arhive Rapskog lista: MATO JELEN (1923. – 2021.) – Čovjek zlatnog srca

Iz arhive Rapskog lista: MATO JELEN (1923. – 2021.) – Čovjek zlatnog srca

0
Iz arhive Rapskog lista: MATO JELEN (1923. – 2021.) – Čovjek zlatnog srca

Foto: Razgovarala: Mira Belamarić (Rapski list br. 8 - listopad 2009.)

 

Godine 1989. u razgovoru s tada najstarijim Rabljaninom Ivanom Stojanom saznali smo da: „jedino društvo u mojoj radionici je ČOVJEK ZLATNOG SRCA – Mato Jelen, koji me svaki dan obiđe i popriča samnom“. Barba Stojana odavno više nema kao ni njegove radionice, koja je bila muzej u malom. Sve je manje i ljudi sa sjećanjem na njega. Nedavno, u slučajnom susretu s Matom Jelenom ugodno je iznenadilo njegovo sjećanje na riječi Ivana Stojana o njemu i njihovom prijateljstvu.

Rab danas oglas

 

Naš prelijepi, već više od 2000 godina stari grad zadivljuje tisuće i tisuće posjetitelja. Često obnavlja svoje ionako lijepo lice i blista bjelinom i zvonicima, svojim stoljetnim simbolima, a i dalje će biti tako.

 

Inače, na Rabu sam se počeo baviti i glumom u amaterskom kazalištu „Osvit“ u kojem sam, uz to, bio električar i kućni majstor. Moram, naime, napomenuti da sam u onim ratnim godinama u BMW-u izučio i tokarski zanat što mi je omogućilo da se na Rabu bavim popravcima kućanskih i inih aparata, jer mi je bilo zadovoljstvo pomoći ljudima.

A ljudi?

 

Njihov ljudski vijek u odnosu na vječnost grada samo je kratki dah. Žive poput leptira koji među kamene zidine unose svu raznovrsnost i prepoznatljivost vremena u dugoj životnoj crti grada. Poneko od njih zasja kao dragulj i svojim djelima, postupcima, svojom dobrom dušom otvorenom za suradnju i pomoć, nalazeći vremena ukazati pažnju i tako starom čovjeku kao što je bio Ivan Stojan – uljepša život ljudima oko sebe. Takvi ljudi nisu uglednici, političari i ini moćnici. Oni su samo obični mali ljudi iz mnoštva Rabljana. Ako uz to još i nisu rodom s Raba za upitati se, kakvu to moć i snagu imaju u postizanju takve prepoznatljivosti i ljubavi u svom „običnom“ ljudskom življenju?

 

U razgovoru s Matom Jelenom saznali smo da njegov život, ipak, nije bio običan. Naprotiv, bio je bogat i zanimljiv, a mnoge će iznenaditi kako među nama godinama žive ljudi tako posebni i životno bogati, a mi to i ne znamo.

– Rođen sam 1923. godine u Kaptolu kod Slavonske Požege. Otac mi je bio paradni kočijaš kod tamošnjeg vlastelina. Nakon selidbe u Trenkovo, gdje sam završio osnovnu školu, izučio sam zanat krojačkog pomoćnika. Ratne 1941. godine odlazim u Njemačku na rad da bih izbjegao vojsku. Tamo sam radio u tvornici BMW u Münchenu sve do 1944. kada sam se odselio u jedno malo mjesto u Južnoj Bavarskoj gdje sam dočekao kraj rata uz napomenu da su me oslobodili Amerikanci. Kooptiran sam od strane američke vojske kao regimentni krojač 326. zračno desantne divizije. Tamo sam bio do kraja 1945., a onda sam premještan u kamp za raseljena lica u Metz u Francuskoj. Još u Njemačkoj sam pored njemačkog naučio i francuski jezik, jer sam radio s francuskim zarobljenicima, dok sam engleski jezik svladao radeći kod Amerikanaca. I, eto tako sam prošao gotovo pola Europe uz napomenu da imam sačuvane sve dokumente vezane uz to moje ratno seljakanje Europom. Posebno sam ponosan na tablicu broj 1643 američke vojske, jedne od njenih najelitnijih jedinica koja me tretira njenim doživotnim članom. U Hrvatsku, u svoje Trenkovo i kod roditelja vratio sam se 1946. godine.

 

 

Još u Njemačkoj sam pored njemačkog naučio i francuski jezik, jer sam radio s francuskim zarobljenicima, dok sam engleski jezik svladao radeći kod Amerikanaca. I, eto tako sam prošao gotovo pola Europe uz napomenu da imam sačuvane sve dokumente vezane uz to moje ratno seljakanje Europom. Posebno sam ponosan na tablicu broj 1643 američke vojske, jedne od njenih najelitnijih jedinica koja me tretira njenim doživotnim članom. U Hrvatsku, u svoje Trenkovo i kod roditelja vratio sam se 1946. godine.

Što je vas rođenog Slavonca dovelo na Rab i kako ste odlučili svoje životno putovanje zaustaviti baš na ovom otoku?

– Već kao petogodišnje dijete počeo sam pobolijevati od astme. Međutim tegobe s tom bolešću došle su do izražaja poslije rata. Liječnici nisu znali kako mi uopće pomoći te su me 1948. poslali na Rab u tadašnju Talasoterapiju, što je po njima bila posljednja mogućnost liječenja moje bolesti. Oporavak je, međutim, bio iznenađujuće brz i u samo 20-tak dana dobio sam 5 kilograma na tjelesnoj težini i naspavao se nakon dugih mjeseci nespavanja. Odlučio sam ostati živjeti na otoku, u početku u maloj podstanarskoj sobici bez vode i grijanja. Hranio sam se u menzi u kojoj je, u to vrijeme, hrana bila dosta oskudna. Kada sam ušao u 33. godinu života, otputovao sam u Marsej (Francuska) kod prijatelja. Njegova je supruga radila u bolnici u kojoj je u to vrijeme radio i jedan liječnik – vrhunski specijalist u liječenju astme. Želio sam od njega, između ostalog, doznati da li je astma nesljedna bolest, jer nisam želio – ako se oženim – da mi djeca imaju slične teškoće s tom bolešću. Tada, bilo je to 1955. godine, bilo je teško dobiti putovnicu, ali sve se ipak isplatilo jer sam odahnuo saznavši da bolest nije nasljedna. Jedino se može dogoditi, rekao mi je taj liječnik, da mi djeca u ranom djetinjstvu budu malo osjetljivija.

Sa suprugom Mirom, rodom iz Smiljana, oženio sam se 1956. godine. Dobili smo dva sina; Zdravka i Miroslava. Supruga je ostavila posao i posvetila se djeci i obitelji. Prije 19 godina ostao sam, nažalost, udovac i živim sam. Sinovi su, naime, otišli s Raba. Imam unučice Janu, Ivanu i Kristinu i praunučicu Mateu, čijim su me imenom počastili.

 

 

Osim zbog zdravlja i činjenice da ste tu dobili i posao za pretpostaviti je da je bilo još nekih razloga zbog kojih ste baš Rab izabrali kao mjesto u kojem ćete sretno živjeti?

– Točno, posao sam zaista brzo dobio, najprije u trgovini da bih nakon toga bio premješten u Kotarski narodni odbor za referenta opskrbe za kotar Rab i Pag. Uočili su, valjda, moje sposobnosti i tako sam brzo napredovao. Zanimljivo je, spomenut ću usput, da se moj prethodnik na poslovima referenta prezivao Zec, a eto poslije njega na to je radno mjesto stigao Jelen. Rabljani su to duhovito prokomentirali kao, došla veća životinja pa će i opskrba biti bolja.

Godine 1949. prelazim na posao u tadašnju Narodnu banku (kasnije Riječka banka). Startao sam na radnom mjestu komercijaliste i tamo sam radio sve do svog umirovljenja 1980. godine.

Moje znanje nekoliko stranih jezika bilo je odlučujuće za napredovanje u poslu, pogotovo što je, nakon 1955., s razvojem turizma, uveden preko banke priliv deviznih sredstava te mi je znanje stranih jezika bilo od velike koristi u komunikaciji sa strancima. Moram reći da sam dugo godina u banci radio s kolegom Ivicom Hodakom te smo tako izgradili jedno lijepo prijateljstvo, jer smo i po rođenju iz istog kraja. Prihvaćao je i vjerujem da su mu kao mladom bankarskom službeniku u to vrijeme pomagali u poslu moji savjeti.

 

Kakav je tada bio Rab, ljudi na njemu i u čemu je tajna vaše omiljenosti među otočanima?

– Pa, osim mene bilo je već tada na Rabu popriličan broj, ako ih možemo tako nazvati, pridošlica – pogotovo u policiji, prosvjeti, zdravstvu… i dobar dio njih je i ostao za stalno na Rabu. Mi smo se međusobno družili, a svojim predanim radom doprinijeli smo podizanju kvalitete života na Rabu. Sve svoje sposobnosti darovali smo Rabu i ponosni smo zbog toga. Dobar dio domaćih ljudi je to prepoznao i cijenio i zato sam zahvalansvim tim ljudima koji su mi pomogli da se na Rabu podomaćim.

Od banke sam dobio stan, a obiteljsku kuću, u kojoj sada živim, mukotrpno smo, uz puno odricanja, započeli graditi 1971. godine. Inače, na Rabu sam se počeo baviti i glumom u amaterskom kazalištu „Osvit“ u kojem sam, uz to, bio električar i kućni majstor. Moram, naime, napomenuti da sam u onim ratnim godinama u BMW-u izučio i tokarski zanat što mi je omogućilo da se na Rabu bavim popravcima kućanskih i inih aparata, jer mi je bilo zadovoljstvo pomoći ljudima.

 

 

S Ivanom Stojanom imao sam puno zajedničkih interesa, njegova je radionica bila mjesto gdje smo mogli razgovarati i izrađivati svojim rukama. Ljudi su me prihvatili, a to se ne stječe preko noći, nego dugotrajnim druženjem, pomaganjem, savjetovanjem, skromnošću i nenametljivošću u životu i jednim prijateljskim odnosom s ljudima i kolegama kojih je bilo puno.

 

Mato Jelen je imao bogat život pun selidbi, promjena mjesta življenja, puno poznanstava, putovanja, hobija i životnog iskustva koje bi dostajalo za cijeli jedan roman. Rab mu je pružio zdravlje, posao, obitelj, smirenje, sređen život i radost što je pronašao i sebe i mjesto gdje je mogao biti sretan. Sada živi sam (sinovi ga obilaze), pa iako vremešan, može i zna raditi sve. Veoma je ugodan sugovornik, lucidan i inteligentan – čovjek širokih vidika i iznimno tolerantan. Uživa ako mu nijedan dan ne prođe uzalud, jer mu je sada, kaže, svaki dan poklonjen. Voli čitati knjige iz znanosti, a beskrajnu ljubav i divljenje prema moru doživljavao je, nekada, u osami svoje male barke na pučini, uživajući u tišini i promišljajući o ništavnosti života čovjeka u usporedbi s morskim bogatstvom.

 

Njegovo „zlatno“ srce, slavonski široko da u njega stanu svi dobri ljudi, ima svoju parolu koja kaže: „Najgore je ako svom susjedu ne možete reći – Dobro jutro“.

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime