Soba za senzornu stimulaciju nudi boje, mirise, zvuk, vibracije Uobičajeno se koristi za djecu s poteškoćama u razvoju, no sve više se koristi i u terapijskim programima za odrasle s različitim poteškoćama kao što su PTSP, demencije, stres i drugo

Rab je jedan od rijetkih hrvatskih otoka koji se mogu pohvaliti bolnicom. Iako se radi o specijalnoj bolnici za psihijatriju i medicinsku rehabilitaciju, dosadašnja Psihijatrijska bolnica Rab se u posljednjih nekoliko godina značajno razvila i proširila ponudu svojih usluga iz područja dijagnostike, medicinske rehabilitacije kao i polikliničke djelatnosti, pridodavši, pored psihijatrije, i neurologiju, internu medicinu i fizijatriju, a od suradnih zdravstvenih djelatnosti uz psihologiju nude se i logopedija i klinički nutricionizam. Dobrobiti su višestruke: otočani su dobili golemi benefit u dostupnosti niza zdravstvenih usluga za koje su donedavno morali putovati na kopno, posljedično, u tom se dijelu rasteretio i trošak HZZO-a za pokrivanje putnih troškova. Istovremeno, povećao se potencijal za skraćivanje lista čekanja u većim centrima, a od velikog je značaja i novi potencijal na otoku Rabu za zdravstveni turizam. U skladu s takvim razvojem, kao i modernim, novoobnovljenim prostorima namijenjenima vanjskim pacijentima, došlo je vrijeme da ova ustanova u budućnost zaplovi pod novim imenom, te se od ove godine punim imenom zove „Insula – županijska specijalna bolnica za psihijatriju i medicinsku rehabilitaciju“. Insula je riječ koja potječe od latinskog jezika gdje znači „otok“, a također je naziv za regiju mozga koja je odgovorna za mnoge funkcije koje su bitne za psihijatrijsku praksu – planiranje i koordiniranje motoričke aktivnosti neophodne za govor, percepciju boli, procesuiranje socijalnih emocija i ponašanja.

 

Senzorni kabinet

Najnoviji dodatak suvremenoj terapijskoj opremi, u rujnu prošle godine, bio je senzorni kabinet te u okviru njega i jedna vrlo posebna soba, ona za senzornu stimulaciju, takozvana Snoezelen soba. Ona nudi korisnicima mnoštvo višeosjetilnih podražaja – boje, mirise, zvuk, vibracije…, a prikladna je za korisnike svih dobi.

Uobičajeno se koristi za djecu s poteškoćama u razvoju, no sve više se koristi i u terapijskim programima za odrasle s različitim poteškoćama kao što su PTSP, demencije, stres i drugo.

 

Snoezelen soba nudi mnoštvo višeosjetilnih podražaja

 

Sveopće opuštanje

Ta svjetlima obasjana i topla soba odmah pokazuje svoju svrhu. Teško je opisati jedinstvenu i vrlo intimnu reakciju svake osobe kada se glazba raspleše po prostoriji.
Staša Šoh, terapeutkinja

Zanimljivo je da u specijalnoj bolnici Insula ovu sobu, osim pacijenata, koriste i zdravstveni djelatnici bolnice kao mjesto za relaksaciju i opuštanje u cilju prevencije sagorijevanja i osnaživanja psihičkih kapaciteta za nošenje s izazovima s kojima se svakodnevno susreću, osobito u posljednje dvije godine. Pored specifičnih znanja, rad u bolnici od zdravstvenog djelatnika zahtjeva i izuzetnu energiju i entuzijazam, a kvaliteta rada nerijetko ovisi upravo o tim kapacitetima.

 

Terapeutkinja Staša Šoh ovako je podijelila crticu iz svojega iskustva rada s jednim pacijentom:

– Ulazimo u toplu, mirisnu i sitnim svjetlima obasjanu sobu. On se drži za moju ruku. Zastane, a onda me pogleda i kaže – “Što je ovo? Pa ovo nikada nisam vidio. Kako lijepo miriše…”

Lice starca se budi. Njegove bore se polako zatežu i onda ugledam tako dugo očekivani osmijeh. Prima me čvršće za ruku i pogledom sretnog djeteta korača kroz tu ugodnu, mekanu sobu. Smije se, ali još uvijek me čvrsto drži za ruku. Dodiruje male svjetleće lampice, opet se smijemo. U sobi svira Mozart, ona skladba koju svi znate.

Istražujemo zajedno to neobično mjesto. Njegov grčeviti stisak popušta. Stalno me zove imenom i pokazuje rukom na male lampice, mekane jastuke, zvjezdano nebo.

 

Koncert za dušu

– Njegov smijeh postaje glasniji. Više me ne drži za ruku. Zastaje i upita – „Odakle dolazi ova glazba?“ Pokazujem na veliku udobnu plavu fotelju. On razdragano pljesne rukama i udobno se smjesti u fotelju. Pažljivo sluša ono što mu govorim – „Gospodine I., dobrodošli u Čarobnu sobu. Ovo je fotelja za opuštanje. Zamislite da ste na vama najljepšem mjestu na svijetu. Udahnite i uživajte. Ja sam tu kraj vas i ako vam bilo što treba samo recite.“ On se nasmije od srca i opet pljesne rukama: „Pa ovo je čudo! Čudo!“

Lagano pojačam glazbu. Ta svjetlima obasjana i topla soba odmah pokazuje svoju pravu svrhu. Teško je opisati jedinstvenu i vrlo intimnu reakciju svake osobe kada se glazba, poput kakve neumorne balerine, raspleše po prostoriji.

Promatram gospodina I. Vrlo brzo zatvara oči. Znate, čovjeku možete vidjeti osmijeh i preko maske i u poluosvijetljenoj sobi. Gledam lagane trzaje njegova oka. Vidim da se smije. One bore koje volimo zatežu njegovo lice. Promatram mu disanje i lagani pokret njegove ruke. Mislim da prati ritam. Gledam mu i stopala. Da, on definitivno prati ritam. Čovjek u osmom desetljeću života koji je prošao mnoge uspone i padove i koji se dugi niz godina bori s depresijom. Supruga mu je preminula, djeca otišla daleko. U njegovom se životu sve promijenilo, a sada ga napušta i memorija što ga čini očajnim. Taj isti starac sada u fotelji prati ritam glazbe. Njegovo disanje je mirno. U rubu njegova oka nazire se suza, ali tu je i osmijeh koji podiže zaštitnu masku. Glazba je utihnula, seansa je završila, vraćamo se. Gospodin I. me oslovi imenom i čvrsto mi stisne ruku – „Hvala ti na koncertu za moju Dušu.“