Foto: Foto: Ivica Hodak
Razdoblje od 1949. do sredine pedesetih godina prošlog stoljeća učinilo je Goli otok simbolom jugoslavenskog totalitarizma i nečovječnosti. Naime, nakon Rezolucije IB-a iz 1948. godine, tadašnja jugoslavenska vlast odlučila je poslati na Goli otok sve one koji su se priklonili, ali i one na koje je tek pala sumnja da su se priklonili Staljinu, tzv. informbiroovce. U tom razračunavanju sa Staljinom Tito se na ovim otocima-logorima koristio upravo staljinističkim metodama. Na Sveti Grgur i Goli odlazilo se bez sudske presude, a duljina boravka ovisila je o uspješnosti preodgoja.
Na Svetom Grguru, koji je 1949. godine pretvoren u kazneno-popravni dom za žene, do 1953. godine kaznu su odsluživale osuđenice na Vojnom sudu i oficiri OZN-e. Danas je otok omiljeno izletište za turiste, a na njemu obitava prirodna kolonija jelena lopatara.
Prema dostupnim podacima, na Golom otoku je bilo zatvoreno više od 16.000 političkih zatvorenika, a njih više od 400 izgubilo je život, bilo da su zatvorenici skončali pod batinama, od iznemoglosti, difterije ili su jednostavno počinili suicid. Zadnji politički zatvorenik otpušten je 1956. godine, to je ujedno i bio kraj savezne uprave nad otokom koji je od tada bio u nadležnosti Republike Hrvatske. Kasnije je Goli postao kazneno-popravni zatvor i kao takav ukinut je 1988. godine.
