Foto: RabDanas
U onom trenutku kada dijete pored vas, uz uzdah oduševljenja, široki osmijeh i sjaj u očima, kaže: “Ovaj prizor nikada neću zaboraviti!“, jasno vam je da se sve isplatilo! Istog trena i vi zaboravite na stres i sretni ste i zahvalni što možete zajedno s njima uživati u njihovom rastu i razvoju, poručila je Kristina Ribarić
Učenice su odabrane na školskom natječaju u sklopu kojeg su trebale snimiti svoj video na temu „Igrama protiv nasilja“. Tema igara bila je u fokusu i tijekom cijelog projektnog tjedna provedenog u Turskoj, te su naše učenice mogle isprobati različite tradicionalne igre iz Turske, Grčke i Španjolske, matičnih država partnerskih škola u projektu, a one su pak bile u prilici učenike sudionike projekta naučiti pravilima svoje „Gumi gumi“ igre.
Tijekom tjedna imale su priliku jutra provoditi u školi igrajući igre i sudjelujući u kreativnim radionicama na kojima su se, među ostalim, upoznale i s tradicionalnim načinima slikanja (ebru i batik), dok su im popodneva bila osigurana za upoznavanje kulture, okolnih turskih krajeva te njihovih delicija.
Koordinatorica projekta Kristina Ribarić, unatoč velikim organizacijskim obvezama, nije krila svoje zadovoljstvo postignutim:
– Koliko god da je organizacijski bilo zahtjevno odraditi ovakav projekt i osigurati da se svaki detalj uskladi i odradi prema planu – a to se realno rijetko kada dogodi jer na puno toga ne možete utjecati – u onom trenutku kada dijete pored vas, uz uzdah oduševljenja, široki osmijeh i sjaj u očima, kaže: “Ovaj prizor nikada neću zaboraviti!“, jasno vam je da se sve isplatilo! Istog trena i vi zaboravite na stres i sretni ste i zahvalni što možete zajedno s njima uživati u njihovom rastu i razvoju, poručila je Kristina.
Ravnateljica Anamari Šarin kazala je da je ponosna i radosna zbog uključenosti OŠ Ivana Rabljanina Rab u ovaj projekt koji međunarodno povezuje škole, kao i zbog činjenice da je rapska škola suradnik i partner školama iz Turske, Grčke, Španjolske i Italije, koje sve povezuje Sredozemno more.
– Posjetiti neku drugu zemlju, boraviti u njoj, pa makar i samo pet dana, životno je korisno iskustvo za nas odrasle, a posebno za djecu. Rab je otok, ali naši učenici ne smiju živjeti kao izdvojeni otok, oni moraju doživjeti da su povezani i da su nalik svojim vršnjacima iz drugih zemalja. Boraveći u prelijepoj Antaliji koju od davnine zovu “rajem na zemlji” imali smo prilike upoznati i doživjeti njihov sustav školstva, njihove učenike i učitelje, posjetiti kulturne i prirodne ljepote. Naime, Antalija je najturističkija turska regija, ima oko 300km plaža, 300 sunčanih dana u godini, a sezona plivanja traje do polovice studenog. Smještena je uz Sredozemno more, a u njezinom planinskom gorju Taurus izviru rijeke Eufrat i Tigris. Poznata je po vodopadima i spiljama, povijesnim gradovima, po filmskom festivalu, glazbenim i plesnim događanjima, operi i baletu. Ljudi s kojima smo se družili i susretali svi su bili izrazito ljubazni, susretljivi i svi su nas dobro prihvaćali. Iako su me zatekle poteškoće s mobilnošću, što bi te trebalo rastužiti, upravo suprotno, u takvim okolnostima doživiš toplinu ljudskog srca i dobrotu domaćina, prijatelja iz Turske, Grčke i Španjolske, naših dobrih učenica, a posebno naše koordinatorice Kristine koja je bila moj dobri anđeo, poručila je ravnateljica Šarin.
A kakav je dojam ovo projektno putovanje ostavilo na pet rapskih učenica, možete pročitati u njihovim kratkim osvrtima koje su napisale u subotu 5. studenog tijekom boravka u Zagrebu u kojem su morale odsjesti jer ih je bura spriječila da se u planiranom terminu vrate na svoj otok.
Ela Tomičić:
– Kad smo putovali iz Hrvatske u Njemačku i iz Njemačke u Tursku bilo je dosadno, ali je zato pogled bio neopisiv. U Antaliji je bilo predivno, hrana odlična, domaćini također odlični, a meni je iskreno jako drago što sam bila dio ovog projekta. Upoznali smo i djecu iz domaćinske škole koji su dosta dragi i slatki, imali su najviše 9 godina. Svakog dana smo bili u školi od otprilike 9 do 17 sati. Tamo smo crtali, trčali, igrali igre… Najviše od svega su mi se svidjele uspinjača i turska tradicionalna hrana. Uspinjača je bila kao šećer na kraju, baš kao i moja proslava rođendana. Nezaboravno je bilo kad smo upoznali Španjolce i kad smo se u slobodno vrijeme družili s njima. Sretna sam jer smo se šećući uspjeli vidjeti i upoznati turske spomenike i arhitekturu. Zadnjeg dana, osim proslave mojeg rođendana, upoznali smo i Elu, kćer ravnatelja Ibrahima koja je bila jako simpatična i draga. Najsmješniji, a ujedno i najstresniji događaj bio mi je onaj kad se ja, Elena i Mirta nismo uspjele probuditi na vrijeme za let, ali ipak smo stigli na vrijeme, Jer smo, na svu sreću, imali pored sebe Kristinicu koja je imala ključ naše sobe. Na aerodromu smo izgubili ravnateljicu Anamari, te smo nakon 20-minutnog čekanja trčali da stignemo na let. Bilo je to pitanje života i smrti, pa nas je, kad smo konačno stigli, Kristinica sve izljubila i izgrlila. Ja i Mirta išle smo na wc, a kad smo se vratile odnekud se stvorila ravnateljica u posebnom vozilu s dva jako ljubazna člana posade. Kupili smo čokoladice, grickalice, vodu, a onda smo ušli u avion gdje nas je dočekala Business klasa, jupi!!! Za mene je ovo putovanje bilo zabavno, poučno, predivno, a najviše od svega sretno. I zato nikad ne odustajte od svojih snova i želja, napisla je Ela.
Mirta Gulić:
– Putovanje do Turske, odnosno do Antalije, vrlo mi se svidjelo zbog letova. Naučila sam kako se ne izgubiti na aerodromu i puno o letovima i zrakoplovima. Hotel u kojem smo bili bio jako je lijep i kreveti su bili vrlo udobni. U Antaliji sam upoznala nove znamenitosti i povijesnu baštinu. Najviše mi se svidjelo kada sam upoznala nove prijatelje, koji su također doputovali u Tursku u sklopu projekta Erasmus+. Svidjela mi se i hrana iako to nisam očekivala. Naučila sam nove tehnike pisanja i nove turske igre. Svidjelo mi se i razgledavanje škole i njihov coffee break tijekom kojeg smo svi jeli njihove slastice. Super je bilo bojanje bijelih majci. Vrlo smiješno mi je bilo i kada smo dolazili prema Hrvatskoj, trčali smo vamo-tamo i pokušavali stići na vrijeme, a kad smo na kraju stigli u avion i u najbolji Business Class, svo nam se to trčanje isplatilo. Ovo putovanje bilo je jako uzbudljivo i zabavno. Uvijek ću ga pamtiti! Zahvaljujem svim učiteljima i učiteljicama i naravno Kristini i ravnateljici za sve što sam doživjela ovaj tjedan!, poručila je Mirta.
Lena Mišić:
Boravak u Antaliji bio je neopisivo dobar. Kad smo poletjeli avionom iz Zagreba oko nas je bila magla pa smo tek izdignuvši se iznad oblaka ugledali sunce. U avionu su nam dali krekere i vodu. Sletjevši u Frankfurt skoro smo se izgubili. Uzeli smo nešto za jesti i čekali čitavu vječnost (4 sata), a kad smo napokon „čekirali“ karte ušli smo u avion koji je bio velik, ali u njemu nismo dobili nikakvu hranu. Stigavši u Antaliju dočekali su nas ljubazni ljudi. Sobe su nam bile jako udaljene, ali je bilo lijepo. Prvog dana smo išli u školu gdje su nas dočekala djeca s plesom. Prezentirali smo im našu igru „Gumi, gumi“. Drugog dana smo išli u zabavni park gdje smo sudjelovali na svakakvim aktivnostima. Trećega dana bili smo u obilasku staroga grada i na vodopadima, dok smo četvrtoga dana u školi bojali majice i bili u shoppingu. Petoga dana otišli smo na uspinjaču, a kad smo se spustili dolje, dočekali su nas s roštiljem. Nakon što smo pojele otišle smo se kupati u more. Bilo je toplo i bili su veliki valovi. U subotu smo se probudili u 4:05h, a u 4:40h Kristina je došla pregledati sobe. Kad je otišla u sobu od ostalih cura shvatila je da se one još nisu probudile. Ipak, na svu sreću, spakirale smo se dan prije pa smo svi na vrijeme stigli na avion. Kad smo došli u drugi avion skoro smo zakasnili. Trčali smo vamo-tamo, ovuda, onuda, svuda. Na svu sreću stigli smo na bus, po karte i na kraju u avion. Kad smo ušli u avion dočekala su nas sjedala u prvoj klasi. Oduševili smo se. Samo prva četiri reda su bila prva klasa! Ovo je moje prvo iskustvo leta avionom, a nakon par dana eto i u prvoj klasi, piše u Lennom osvrtu.
Elena Holjar:
– U svojem kratkom osvrtu na putovanje u Tursku neću vam opisivati dan po dan, već ću samo istaknuti svoje najdraže događaje i neke bitne stvari. Isprobale smo puno tradicionalnih jela i pića jer su po tome Turci prilično poznati. Upoznali smo nove prijatelje Španjolce/Španjolke i svaku noć smo imali malo druženje kad je bio „free-time“. Obišli smo puno povijesnih spomenika i upoznali se s njihovom arhitekturom, te smo puno naučili i o njihovoj kulturi i tradiciji. Nakon ovog cijelog putovanja najdraži trenutak mi je bio kad smo Ela, Mirta i ja izgubile karticu/ključ od sobe i to dva puta pa mi je bilo malo smiješno, ili kad se prije kretanja natrag nismo probudile na vrijeme pa smo imale svega 5-10 minuta da se spremimo. Jako mi se sviđalo ovo putovanje i nadam se da ću ga jednog dana ponoviti, napisala je Elena.
Mila Mišić:
– Antalija je jako lijepi grad. Doživjela sam puno novih iskustava poput leta avionom. Kad smo gledali stare gradove naučila sam puno o njihovoj kulturnoj i arhitektonskoj vrijednosti. More je otvoreni i jako valovito za razliku od našeg Jadranskog mora. U školi smo crtali ebra tehnikom crtanja. Svakoh dana smo radili nešto vezano uz tursku tradiciju i to mi se jako svidjelo. Upoznali smo prijatelje iz Turske i Španjolske. Jako su mi se svidjeli. U Antaliji su jako dragi ljudi i domaćini. Hrana je bila odlična! Voljela bih se opet vratiti u Tursku! – poručila je na kraju Mila.
