Mario je bio zaista čovjek nevjerojatnog karaktera, spreman pomoći svakome kome je pomoć bila potrebna, dajući od sebe sve što ima. Bio je u jednoj osobi i topao, drag, pun ljubavi, ali isto tako, kada se radilo o diranju u njegove ideale i svetinje, nije bilo osobe koja ga je tada voljela sresti. Rekao bi tada sve u lice, ne bi se suzdržavao biti iskren, otvoren ponekad i malo grub. Takav je bio, takvog ga se sjećamo i takav nam nedostaje.

Tragajući za pravim riječima i tekstom koji bi barem dijelom, biografski i ljudski mogao zahvatiti u Mariova brojna životna pregnuća, najlakše je bilo obratiti se njegovoj obitelji i zamoliti ih da oni strpljivo i na miru prođu kroz etape života svojega supruga, oca i djeda, te da nam iz intimnog obiteljskog okrilja donesu priču o jednom velikom čovjeku i tragu kojeg je ostavio na svojem otoku i u svojem gradu. Ovo je njihova pripovijest o njihovom i našem Mariju koju vam u cijelosti donosimo. Hvala im na tome. (Hrvoje Hodak)

 

Takvog ga se sjećamo i takav nam nedostaje

Ovaj zaista kratak prikaz života pokojnog Marija Kordića ne može donijeti sve ono što je u životu napravio, postigao i učinio. Ovo je samo jedan mali presjek sjećanje na njegov ovozemaljski život. A Mario je bio zaista čovjek nevjerojatnog karaktera, spreman pomoći svakome kome je pomoć bila potrebna, dajući od sebe sve što ima. Bio je u jednoj osobi i topao, drag, pun ljubavi, ali isto tako, kada se radilo o diranju u njegove ideale i svetinje, nije bilo osobe koja ga je tada voljela sresti. Rekao bi tada sve u lice, ne bi se suzdržavao biti iskren, otvoren ponekad i malo grub. Takav je bio, takvog ga se sjećamo i takav nam nedostaje. Neka ovaj tekst bude ujedno i jedna zahvala dragome Mariju za sve što je napravio kroz svoj život za naš grad i otok.

 

 

A Mario Kordić svoj je život započeo u gradu Rabu, na istoimenom otoku sredinom 20. stoljeća, točnije 20. listopada 1951. Već od malena dalo se naslutiti što bi ga u životu moglo najviše interesirati, ljubav prema Bogu, Crkvi, pjevanju te pticama, točnije grdelinima. Zaista nije jednostavno započeti ovaj kratki prikaz životnih dostignuća i dogodovština te izvući ono najbitnije o svim životnim uspjesima i interesima pokojnog Marija. Možda je najbolje započeti nekakvim redom, prolazeći jedno po jedno poglavlje.

 

Obitelj kao vrelo životnih stremljenja

Rođen od majke Marije r. Sokolić i oca Ivana – Nina Kordića, živi od malena u gradu Rabu. Najprije u kući u Varoši, potom u Plovanovoj ulici pa sa svojom obitelji, do smrti, u kući na Gornjoj ulici. Kako je sam znao reći, najveći utjecaj na njega u djetinjstvu imali su nona Vjekoslava (Điđa) i nono Anton (Toni). Od njih je naučio sve ono s čime se kasnije u životu bavio. Često je spominjao razne uzrečice koje je nona Điđa govorila naglašavajući ljubav koju je pokazivala prema svojem mužu te sinu Ljubu koji je cijeli život bio prikovan uz krevet. Govorio je Mario pred kraj života kako je sve više nalik svojoj noni, posebno je volio pričat o njoj i nonu.

Osnovnu školu završava na Rabu, a školovanje zatim nastavlja u Rijeci, u gimnaziji, nakon koje odlazi na studij u Zagreb gdje upisuje Ekonomski fakultet. Svoju dragu i voljenu suprugu Anu upoznaje prilikom njezinog preseljenja iz Luna na Rab, te ona od prvog upoznavanja ostaje njegova suputnica kroz život. Kroz godine odvojenosti poradi obrazovanja njihova ljubav ostaje jača od raznih nevolja a vjenčaju se 1975. godine.

 

Mario i Ana počinju svoj zajednički život u kući od none Điđe o kojoj se brinu do njezine smrti, a nakon njene smrti oni ostaju u obiteljskoj kući zajedno sa svom djecom: Tonijem, Damianom, Brunom i Ninom.

 

 

Mariov prvi posao nakon dolaska s fakulteta bio je u turističkoj agenciji Kompas gdje je radio i preko sezona kao student. Često je naglašavao kako je bio najobrazovaniji nosač kufera u bivšoj državi. Bilo mu je jako teško doći do pravog posla poradi političke situacije i nepripadnosti partiji u to doba. Ta njegova odlučnost i hrabrost puno ga je puta koštala, no do kraja života ostaje ustrajan u svojim idealima. Nakon Kompasa uspio se zaposliti u Riječkoj banci gdje zatim radi nekoliko godina. Nakon banke kratko se zadržava opet u Kompasu te Turističkoj zajednici.

Nezadovoljan svim neprilikama, političkim i financijskim, koje su ga kočile u nastojanju da se ostvari na svojem otoku, početkom 90-ih godina odlučuje otići u potragu za poslom i to van Hrvatske, točnije u Austriju. Tamo se zapošljava u drvnoj industriji, u jednoj privatnoj firmi zadužen za talijansko tržište. Kao vrsni poliglot (govorio je njemački, talijanski, engleski) bio je izuzetno koristan svojoj tadašnjoj firmi no i tamo doživljava nepravdu pa napustivši taj posao odlučuje pomoći jednom prijatelju u osnivanju nove tvrtke. U tom okruženju ostaje sve do svoje smrti. Premda su prve godine bile jako teške, zbog odvojenosti od obitelji i rodnog kraja, do kraja života tempo odlazaka u Austriju ipak se smanjio te je živio okružen obitelji u svome rodnom Rabu.

 

Čari višeglasnog pjevanja u slavu Boga

Mario započinje s pjevanjem već od najranije dobi, uvijek je naglašavao kako je zahvaljujući sestri Cirili, školskoj sestri franjevki koja je živjela u samostanu sv. Antona Pustinjaka, naučio osnove glazbe, sviranja te pjevanja.

Mario započinje s pjevanjem već od najranije dobi, uvijek je naglašavao kako je zahvaljujući sestri Cirili, školskoj sestri franjevki koja je živjela u samostanu sv. Antona Pustinjaka, naučio osnove glazbe, sviranja te pjevanja. Sjećao se i živopisno opisivao odlaske u samostan gdje su djeca sa časnama imali prilike učiti mnoge stvari. Njega su taj samostan i časne obilježile za kasnije bavljenje klapskim te liturgijskim pjevanjem. Kako je znao u šali reći: “U vrijeme jednog Mrakovčića sam počeo, a u vrijeme drugog ću i završit!“, zaista se tako otprilike i dogodilo. Za vrijeme pokojnog župnika Antona Mrakovčića započeo je svoje djelovanje u crkvi, prvo kao ministrant, pomoćnik svećeniku oko oltara, pa sve do voditelja crkvenog zbora, povremenog orguljaša i člana župnih i ekonomskih vijeća za službe raznih župnika. Pjevanje ga kao mladića jako zanima, jer osjeća kako pjevanjem dolazi na neki način bliže Bogu, kako mu na taj način može bolje i ljepše služiti. Tako već u najranijoj dobi odlazi sa župnikom Mrakovčićem po seoskim župama i osim ministriranja, pomaže i svojim pjevanjem. Znao je zbog toga imati i male probleme, jer u to vrijeme nije bilo radosno njegovom ocu Ivanu- Ninu čuti vijest da mu sin ide sa svećenikom na mise i još k tome i pjeva na misi. Kako je od malena upijao u župnoj crkvi sve čari višeglasnog pjevanja koje u to vrijeme vode žene, umiranjem članica zbora te rasformiranjem istog odlučuje s još nekolicinom prijatelja osnovati mješoviti katedralni zbor koji na početku ima veliki broj pjevača, i muškaraca i žena, te kao početak i svoj prvi službeni nastup uzima Uskrs 1991. godine. Od tada pa sve do svoje smrti ostaje dijelom zbora, kao pjevač, voditelj ili orguljaš.

 

 

Zbor je od početka težio očuvanju višeglasnog pjevanja nasljeđujući tako stoljetni način pjevanja u rapskoj župnoj crkvi. Zahvaljujući dragome Bogu i entuzijazmu svih koji su se zajedno s pokojnim Mariom ulovili tog velikog posla, i dan danas župni zbor u Rabu nastavlja svoje poslanje kao jedini višeglasni zbor na otoku s takvom tradicijom. Znao je reći kako se klapskog pjevanja, odnosno pjevanja koje je upućeno ljudima, jako brzo zasitio, a da ga pjevanje u crkvi, u župnom zboru toliko veseli te da nema veće radosti i ljepote od pjevanja dragome Bogu. Njegova ljubav prema zboru i pjevanju ide toliko daleko da je u svojim šezdesetim godinama radi nedostatka orguljaša odlučio svakodnevno uz kućni sintisajzer učiti svirati. Nije bilo uopće prostora za odustajanje, uvijek je moralo postajati nekakvo rješenje. Tako bi osim redovnih proba, često nove članove posebno primao doma i učio ih dionicama kako bi što prije pohvatali pozamašni godišnji repertoar.

 

Klapska epizoda

Klapsko pjevanje je također je bitan dio njegovog glazbenog djelovanja. Ono što je od malena primao, upijaa, zapravo ga je oblikovalo za kasniji život. Odrastajući u ponešto drukčije vrijeme, vrijeme kada je naš grad bio živi centar društvenih zbivanja našeg otoka, Mario kao dijete biva sudionikom i svjedokom tog drukčijeg, nama danas nevjerojatnog načina života u gradu. Slušajući i provodeći vrijeme sa starijim kicarima, učeći od njih kako pjevati, postaviti glas, upijajući pjesme i njihove priče i sam je poželio da se taj način života u gradu nastavi. Nažalost, radi raznih okolnosti, život u našem gradu se jako promijenio, tako da to i njemu biva do kraja života nešto za čime je žalio. Prisjećajući se tako neprestano i s nostalgijom starih vremena i ljudi, polako pred kraj života gubi interes za javnim životom. Kako je čitava ta generacija starijih Rabljana pjevača prestala pjevati, a neki su polako počeli prelazili u vječnost, Mario je krajem sedamdesetih poželio napraviti jednu mušku klapu, koja bi bila nasljednica stare klape Rab u kojoj je on kao mladić počeo pjevati. Tako se zajedno sa svojim životnim prijateljima 1980. godine odlučuje na osnivanje klape.

 

 

Klapa je u početku nastupala pod imenom Gardelin, probe su bile na tjednoj bazi, a pjesme su u početku bile one koje su oni kao djeca čuli na ulicama našeg grada, da bi kako je vrijeme odmicalo polako nadopunjavali repertoar i s ostalim dalmatinskim narodnim pjesmama. Nastupali su zaista jako puno, imali tijekom ljetnih mjeseci tjedne koncerte u Lapidariju gdje bi počastili sve goste s vinom i nekim jelom. Također su 1983. godine imali i prvi veći nastup van otoka, točnije u Beogradu. Nastupali su i u Zagrebu, u hotelu Esplanade gdje su svojim pjevanjem promovirali turističku ponudu našeg otoka. Često je znao pričati razne dogodovštine s tih putovanja i nastupa, osobito s onih koji su se odvijali van otoka. Godine 1992. s klapom, tada već pod nazivom Kristofor, odlazi na audiciju za omiški festival te po prvi puta jedna rapska klapa prolazi audiciju i ima mogućnost nastupati na Omišu. Međutim, to se nije dogodilo, što zbog ratne godine u kojoj su se nalazili, što zbog nedostatka vremena i vjere da će se uspjeti spremiti na najbolji način za festival. Mario odustaje kao voditelj od odlaska na Omiš. Kao perfekcionist, uvijek je težio najboljem, tako i u pjevanju. Kada je nešto radio to je uvijek htio napraviti kako treba, dati sebe sto posto unutra, a isto je tražio i od drugih.

 

U godinama koje slijede, zbog puno izbivanja s otoka poradi posla u inozemstvu, njegovo bavljenje klapskim pjevanjem se polako svodi na minimum. Ubrzo se isključuje iz klapskog života te do kraja života posvećuje sebe i svoj glas pjevanju dragome Bogu u crkvenom zboru. Osjetila bi se gorčina kada bi pričao o tim danima, o tome kako je zajedno sa svojim dečkima iz klape sam sponzorirao brojne koncerte, nastupe, putovanja, ne dobivši ništa od lokalnih vlasti, niti novac, niti bilo kakav oblik potvrde i zahvale za sve što je on zajedno s dečkima besplatno radio kroz dugi niz godina. Vidjevši kako se kasnije sponzorira klapsko pjevanje na otoku, te u kojem smjeru ide, definitivno gubi želju za sudjelovanjem u klapskom životu našeg otoka. Sa svojim prijateljima iz klapskih dana do kraja života pjeva svake nedjelje u crkvi. To ga je ispunjavalo i zaista veoma veselilo.

 

 

Skrb o samostanu benediktinki i ljubav prema pisanju pjesama

Puno više je pokojni Mario bio od samog posla i hobija kojima se bavio. Bio je vrstan intelektualac, načitan, inteligentan, pun humora i raznih dosjetki. Zaista jedan neponovljivi čovjek koji se u sve razumio i o svemu puno znao. Njegova prisutnost u životu našeg otoka je bila zaista živa, zalaganje za samostan Benediktinki u Rabu jedna je od ljepših stvari s kojima se u životu jako ponosio. Zajedno s dragim koludricama iz samostana uspijeva isposlovati dozvolu da se samostan ne ugasi nego da mu se da novi rok. U godinama koje su slijedile, samostan se u potpunosti preobrazio, od onog u kojem skoro nije više bilo života, sve do samostana u koji se vratio život, molitva i koji je zaživio punim plućima. Zanimljivo je kako je otišao s ovoga svijeta nekako zajedno sa svojim dragim koludricama i dugogodišnjim prijateljicama: časnom sestrom Pinom i časnom majkom Marinom. Umrli su unutar 10-ak dana, jedan za drugim.

 

Ono što je malo poznato je pjesničko stvaralaštvo našeg Marija. Ljubav prema pisanju pjesmica različitih karaktera otkriva u posljednjim godinama svojeg života. Pisao je u raznim prigodama, za rođendane svojih ukućana, svojim prijateljima, pjesme religioznog karaktera. Pjesme su većinom šaljive, a sve ih je pripremamo izdati u jednoj knjižici. Donosimo jednu od njih:

 

Svića života

Dogorila moja svića

Stinj pocrnil, malo viri

Vosak moga života zvitril

Plamen nestal, mrak se širi

Sve je crnje okol’ mene

Niš’ ne vidim od škurinje

Srce jadno od sveg prene:

Ka da san va sredi škrinje.

Zadnje misli na kup gredu

Skupljaju sveg žića građu:

Ča se zbilo i ča snidu

Tu kadenu s’kon se nađu.

Ki je taj od grubog tira

Ča sve moje grihe pozna

Ki ‘ve teške ure bira

I sve moje tajne dozna?

Pa ih kartafinom mota

I pred Stvoritelja stavlja

Da me mokrog sveg od pota

Za najteži Sud pripravlja

Jel’ to san moj ili zbilja

Ča me strašnom moron mori

Jel’ me čeka tamna špilja

Il’ će nešto lipo zorit?

Po svanuću teške tmine

Božji glas san čul s visoka:

Nemoj očaj piti sine

Za te prolih Svetu Krv iz boka.

 

Mario sudjeluje i u radu Limene glazbe iz koje odlazi nakon jedne prepirke oko nošenja zvijezde na kapi (naime, bacio je zvijezdu s kape, a bilo je to već vrijeme hrvatske neovisnosti).

 

 

Veliko razočaranje

Tadašnji župni kapelan vlč. Alojzije Toić pronalazi jedini povijesni navod o održavanju viteških igara na Rabu u 1364. godini. Bio je to opis vježbanja strijeljanja iz samostrela na kojem su mogli sudjelovati kako ljudi sa sela tako i oni iz grada. Mario tada, vidjevši prijatelje iz San Marina, dolazi na ideju da zajedno sa svojim prijateljima osnuje udrugu rapskih samostreličara koja bi se bavila radionicama, točnije, izradom samostrela, a s vremenom možda i natjecanjem u gađanju u mete. Dakle, ideja o samostreličarima na Rabu datira iz 1990. godine i prva udruga osnovana je te iste godine.

Tema samostreličara jedno je od najvećih razočaranja pokojnog Marija. Sama ideja vezana uz rapske samostreličare nastala je prilikom proslave 2000. godina Municipija 1990. godine. Naime tog ljeta odvijala su se razna kulturna događanja na našem otoku u svrhu proslave tako velike obljetnice. Među ostalima, na tu obljetnicu došli su i prijatelji iz San Marina koji su u znak prijateljstva održali na Rabu natjecanje u gađanju iz samostrela.

Otprilike u isto vrijeme tadašnji župni kapelan vlč. Alojzije Toić pronalazi jedini povijesni navod o održavanju viteških igara na Rabu u 1364. godini. Bio je to opis vježbanja strijeljanja iz samostrela na kojem su mogli sudjelovati kako ljudi sa sela tako i oni iz grada. Mario tada, vidjevši prijatelje iz San Marina, dolazi na ideju da zajedno sa svojim prijateljima osnuje udrugu rapskih samostreličara koja bi se bavila radionicama, točnije, izradom samostrela, a s vremenom možda i natjecanjem u gađanju u mete. Dakle, ideja o samostreličarima na Rabu datira iz 1990. godine i prva udruga osnovana je te iste godine. Tadašnji predsjednik općine bio je Željko Barčić koji je odobrio financijska sredstva da se otputuje u desetodnevni posjet San Marinu kako bi se od njihovih balestriera naučilo na koji način izraditi samostrel te kako on funkcionira.

 

 

U San Marino tada odlaze Mladen Šćerbe – Mišo i pokojni Jadran Trapp. Njih dvojica na Rab se vraćaju sa znanjem o načinu izrade samostrela, te tako od početne ideje polako dolazi do njezine realizacije. Tadašnji tajnik općine Ivo Čaljkušić entuzijastičnim je osnivačima kazao kako za potrebe osnivanja udruge treba imati i tvrtku, stoga je osnovana tvrtka Gastaldi s ciljem osnivanja udruge rapskih samostreličara. Isto tako, od Grada je dobiveno odobrenje za korištenje prostora koji se nalazio između Srednje i Donje ulice. U tom prostotu trebale su se odvijati radionice izrade samostrela i ostale aktivnosti vezane uz samostreličare. No tu odjednom dolazi do problema. Večer uoči predaje ključeva u ruke osnivača udruge, saznali su kako je prostor iznajmljen nekom drugom te oni ostaju izigrani pa tako i sama ideja o samostreličarima pada u vodu. Osnivači, i sam začetnik ideje Mario, odlučili su odustati od udruge samostreličara poradi gorčine zbog prevare i nerazumijevanja od strane tadašnje vlasti i nedobivanja obećanog prostora za provedbu ideje.

Nekoliko godina kasnije nastaje nova udruga koja u potpunosti ignorira i zanemaruje osnivanje prve udruge. Žalosno je da se do današnjeg dana ime pokojnog Marija ignorira i briše iz svih tekstova napisanih na temu rapskih samostreličara, no možda je tako i bolje, s obzirom da prvotna ideja nema gotovo nikakve veze s idejom novonastale druge udruge. Trebala je to naime biti udruga koja promiče način izrade povijesnih samostrela, koja se bavi uspomenom na pronađeni povijesni navod o održavanju viteških igara na Rabu, te koja unutar svojeg članstva obučava Rabljane da sami izrađuju samostrele, a sve kako bi potencijalno jednog dana i oni imali svoje natjecanje po uzoru na balestriere iz San Marina. Pokojni Mario uvijek je s razočaranjem pričao o tim događajima, no rijetko ih je spominjao.

 

 

 

 

Ljubav prema Grdelinima

Kroz svoj život je strastveno, uz sve navedeno, volio i ptice, točnije grdeline. Ta ljubav je započela od malih nogu, kada je dobio prvog tića na čuvanje. Razvijao je tu ljubav te s godinama postao strastveni uzgajivač, ali i ljubitelj tih predivnih ptica pjevica. Svakodnevno bi se oduševljavao njihovim pjevom. Često je govorio:“ Bog mi je dao sve u životu, još da je samo jedan dobar tić i onda mogu partit.“ Ljubav prema grdelinima je iskazivao stalnom brigom o njima, o prijateljima uzgajivačima i brigom o očuvanju vrste. Brojne snimke pjeva grdelina, koje je po cijeli dan puštao u svojoj kući, često su znale biti jedini hobi koji ga je u tom trenutku veselio.

 

Gardelini, ili po rapski grdelini, su se pokazli kao ptice koje se jako dobro mogu priviknuti na život s ljudima, a ako se s njima pravilno radi postaju u potpunosti pitomi. Mario je drugujući s njima jako dobro znao naći mjeru savršenog poja, ali i zastati kako bi dušu nahranio jednom od najljepših cvrkutavih koloratura ptica na našem planetu. Na svemu što je Mario bio i svemu što je činio, veliko mu hvala i neka mu, tamo gdje je sada, njegovi gardelini pjevaju u vječnost.