Foto: Arhiva Rapskog lista
U 207. br. Narodnih novina, od 10. rujna 1888., objavljen je članak Otok Rab i grad Senj. Crtice s puta od Bakra do Dalmacije. Članak je napisao Dragutin Hirc (1853. – 1921.), hrvatski zoolog, botaničar i putopisac. Hirc je temeljito proučavao floru istarsko-kvarnerskoga kraja, objavio puno znanstvenih, stručnih i popularnih članaka, a jednom prigodom, ploveći Lloydovim parobrodom, prošao je i pored Raba, o čemu je ostavio niz putopisnih crtica.
Iako se ne zna kada je točno posjetio Rab, budući da mu je članak u Narodnim novinama objavljen 10. rujna 1888. bez ikakve dodatne informacije, pretpostavka je da je to vjerojatno bilo upravo te godine, ili ne mnogo ranije. U ovom članku donosimo neke crtice o Rabu iz toga putopisa.
Od Jablanca zakrenusmo prama otoku Rabu, što mi bijaše takodjer veoma milo, jer mi se pružila prilika, da vidim veći dio otoka s onim krasnim rabskim zatonom i starodavnim gradom Rabom! – tim je riječima Hirc započeo opisivanje svojeg puta prema Rabu, nakon čega je Lloydov parobrod na kojem je plovio ušao u Barbatski kanal.
Tu mu je oko zapelo za Dolin na lijevoj strani, na kojem je uočio da raste mirisavi kuš i „riedka trava“, ali kojim nije ostao osobito impresioniran: Minusmo jedan pusti rt i unidjosmo u zatom, koji se daleko tamo pružio. Lieva obala dosta je pusta, tu uspieva po vapnencu mirisavi kuš i riedka trava, koju su ovce pasle. Ali ova obala nije dio Raba, već je to dugoljasti otok Dolin, od kojega se oko rado odvraća na desnu stranu.
Iz kratka Hircova putopisa možemo razaznati i dijelić toga čime su se potkraj 19. stoljeća Rabljani bavili. Osim ovaca na Dolinu, dakle stočarstva, gledajući prema obali Hirc uočava brojne vinograde i maslinike, s time da je osobito impresioniran maslinicima: Tu je golet samo u početku, a tad vinograd do vinograda, kao i oni na otoku Pagu, sižući do same obale morske. Gdje prestaje vinova loza, tu se zelene čitavi maslinjaci, kakovih do sada nisam vidio. Na jednom se mjestu osovila zanimiva vapnena stiena, pod kojom buji takodjer maslina. Tu je i prijatno selo Barbat ovjenčano lozom i maslinami; to je maslinov gaj, koliko ti oko daleko siže.
Zanimljivo, i poznati mletački putopisac Alberto Fortis (1741. – 1803.), kada je posjetio otok Rab stotinjak godina ranije, u svojem kapitalnom djelu Put po Dalmaciji (1774.) podvukao je da se Rabljani bave vinogradarstvom, te da je upravo vino iz Barbata izvrsne kakvoće. Fortis je tada zapisao i da je zemlja u okolici Barbata pjeskovita i veoma pogodna da u njoj korijenje loze bude svježe dugo vremena (Fortis 2004, 260), a brojne vinograde koji krase Barbat stotinjak godina kasnije očito je još uvijek vidio i Hirc.
Zanimljivo bi bilo razmotriti i do kada su se Rabljani intenzivno bavili vinogradarstvom, budući da je Austro-Ugarska Monarhija 6. prosinca 1891. godine (podsjećamo, ovaj Hircov putopis objavljen je u novinama iz 1888. godine) s Italijom dogovorila tzv. Vinsku klauzulu, kojom je Italiji dopušten izvoz vina na prostor Monarhije uz minimalnu carinsku pristojbu, što je onda bio veliki udarac za dalmatinsko vino koje je, naspram talijanskoga, s tržišta bilo u potpunosti istisnuto. Dalmatinsko vinogradarstvo je 1894. godine uništila i filoksera, a list Naša sloga od 5. srpnja 1894. izvjestio je i o pojavi filoksere u Loparu. U tom kontekstu bilo bi, stoga, zanimljivo istražiti je li to bio onda konačan udarac i vinogradarstvu na otoku Rabu. No, dok je Hirc boravio na Rabu, vinogradarstvo je još uvijek bilo postojano, a spomenute nevolje koje će tek uslijediti za koju godinu Rabljanima još nisu bile na vidiku…
Pored stočarstva, vinogradarstva i uzgoja maslina, na jednom mjestu Hirc navodi da su se Rabljani bavili i ribolovom te svilogojstvom, te da se u Supetarskoj Drazi proizvodila i sol. Svilogojstvo, koliko god čudno danas zvučalo, bilo je važna gospodarska grana u Dalmaciji tijekom 19. stoljeća, iako je svilogojstvo Dalmacije u usporedbi s ostalim pokrajinama Austro-Ugarske Monarhije zapravo bilo neznatno. Svilogojstvo Dalmacije bilo je osobito značajno negdje do 70-ih godina 19. stoljeća, kada njegovo značenje pada, usprkos svim pokušajima obnove te djelatnosti. Uzrok propasti svilogojstva bila je bolest čahura, slaba cijena i jaka strana konkurencija (Peričić 1982, 127).
Prema sačuvanim, iako uvelike nepotpunim podacima (Peričić 1982, 128), Rab je, u okvirima Dalmacije, bio i jedan od značajnijih proizvođača čahura – 1868. godine Rab je proizveo 1800 funti čahura, koliko i Makarska, a ispred Raba su bili tek Dubrovnik s 4700 funti, Zadar s 4950, Split sa 7335 i Kotor s 8011 funti (funta je bila stara jedinica za masu do uvođenje tzv. Metarskog sustava, s kojim su onda uvedeni i kilogrami za težinu, a čahure su se, prema sačuvanim podacima, u kilogramima mjerile od 1878. godine).
Godine 1870. Rab je proizveo 6000 funti čahura – ispred njega je, zanimljivo, te godine u Dalmaciji bio samo Split sa 7410 funti, a iza sebe je Rab ostavio, primjerice, Zadar s 3230 funti, Šibenik (Skradin) s 3284, Dubrovnik s 3950 i Kotor s 5920 funti. Iako značenje svilogojstva u Dalmaciji u narednim desetljećima opada, Rabljanima je ono očito još uvijek bilo koliko-toliko značajno u vrijeme posjeta Hirca. Kako navodi Hirc, u vrijeme njegova posjeta, na otoku Rabu je živjelo 4000 žitelja.
Ploveći dalje prema gradu Rabu, Hirc bilježi sljedeće: Na parobrodu bijaše ih više, koji putovahu ravno u Rab, ali nisam ni od jednog čuo sladke rieči materinskoga jezika, sve je govorilo talijanski, kao da svi potiču iz italskih campagnah. Kad se je u VII. vieku Hrvat spustio u Dalmaciju, zagospodova on i otokom Rabom, ali od onda do danas održaše se u Rabu žitelji romanskoga plemena, dočim su sva sela Hrvatima napučena (dijelove citata istaknuo Lucian Borić).
Ni ova zabilješka Hirca nije začuđujuća. Naime, tijekom 19. stoljeća u Dalmaciji je živio veliki udio talijanskoga stanovništva, i to pretežito u gradovima, dok je hrvatsko stanovništvo živjelo na selima. Politički aktivno talijansko stanovništvo u Dalmaciji okupljalo se u tzv. stranku „autonomaša“, nastojeći na sve načine spriječiti ujedinjenje Dalmacije, koja se nalazila u austrijskom dijelu Monarhije, s Banskom Hrvatskom, koja se nalazila u ugarskom dijelu Monarhije. Dio politički aktivnog talijanskog stanovništva nesumnjivo je, u okviru onda rastućega iredentističkoga pokreta, smatrao i da bi Dalmacija trebala biti pripojena Italiji, a potkraj 19. st., kada autonomaši gube politički značaj u Dalmaciji pred rastućom hrvatskom Narodnom strankom, talijanaši u Rabu traže ponovno uvođenje talijanskoga jezika u školu, protiv čega se na XI. učiteljskoj skupštini zadarskog kotara 1886. godine borio i učitelj u Rabu, Pavao Galzigna (Ljubičić 2017, 328-329).
Kad Hirc bilježi da se do danas održaše u Rabu (tj. varoši) žitelji romanskoga plemena, valja imati na umu i sljedeće. Rab je, naime, i po doseljenju Hrvata ostao jedan od najromaniziranijih gradova na istočnojadranskoj obali, čemu svakako u prilog ide i argument Petra Skoka, jednog od najuglednijih stručnjaka za onomastiku, o tome da je otok Rab, gledajući naše jadranske otoke, nakon Krka, imao najveći postotak romanskih toponima (Skok 1950, 59). Romansko stanovništvo na Rabu, po dolasku Hrvata, koncentrirano je bilo u samom gradu (varoši) Rabu, dok je slavensko, hrvatsko stanovništvo, živjelo na selima u zaleđu i bavilo se stočarstvom. Prema povjesničarki Nadi Klaić (1990, 173), Slaveni na Rabu nisu bili ni dovoljno jaki da bi osnovali svoju općinu – na ondašnjem Osoru su Slaveni, primjerice, osnovali općine Cres, Lubenice i Beli, a na Krku su u njihovim rukama bili Omišalj, Dobrinj, Vrbnik i Baška. No zato će slavensko stanovništvo na Rabu s vremenom prodrijeti u grad Rab i izjednačiti se i politički sa starim romanskim stanovništvom. Na Rabu je, dakle, slavensko stanovništvo očito sporije nego li na nekim drugim mjestima na Jadranu „progutalo“ (tj. asimiliralo) nekadašnje romansko stanovništvo, a potomke tog drevnog, uglednog stanovništva, u drugoj polovici 19. stoljeća u gradu Rabu još uvijek vidi i putopisac Hirc.
Prošavši Barbatski kanal, parobrod je pristao malo podalje od Raba, budući da je more pod gradom preplitko. Na rivi sabralo se mnogo svieta, da vidi tko putuje, te doploviše i nekolike barke, da prime one, koji polaze u grad (…) Što je došlo i što je otišlo, sve je govorilo talijanski, ali sam ipak uz to doživio jedno iznenadjenje. Naime, u toj gomili prisutnih, za oko je Hircu posebno zapala jedna Rabljanka u narodnoj nošnji. Hirc, vidno oduševljen viđenim, proučavateljima etnografskih elementa tu je ostavio jedan vrijedan zapis: Zavesla prama parobrodu dugačka i uzka ladva (vrst brodice, što nalikuje na dugačak čun) sa još duljimi vesli, a u njoj zamašit momak obažgana lica, razgaljene košulje s crvenom čepicom na glavi. Moje se oko otimalo za onim, što je sjedilo na kraju ladve. Bijaše to jedna Rabljanka u narodnom odielu, koju je sam Bog donio, da je se nagledamo. Bijaše srednjega stasa, opuna tiela, bujne grudi, biele puti, plavih kosah, modra velika oka. Glavu joj pokrivala kao snieg biela peča, prsi zaogrnula crvenom župicom, na kojoj se s prieda izticala biela košulja. Niz bokove spustila se modra suknja, sitne noge krasile crvene dokoljenke i crni, lašteni postoli. Kad je na brod stupila, sve je u tu krasoticu puka oči uprlo. Primaknuo joj se jedan mornar i nešto joj u uho šaptnuo. Ona se okrene i smiešeć se udalji, a malo zatim ostavi i brod, te se ukrca. Duga vesla odtiskuju ladju, a kada dodje do obale, Rabljanka skoči na kraj i izgubi se medju svietom.
I Hirc je znao za relikvije sv. Kristofora: U župnoj crkvi iztiče se žrtvenik i kor, koji je sav obložen drvenom rezbarijom. Najveća je u njoj riedkost škrinjica zlatnimi kipovi i uresi okovana, u kojoj se čuva lubanja Sv. Kristofora, kojoj pobožni puk pripisuje mnoga čudesa. I mletački putopisac Alberto Fortis, kada je posjetio Rab, znao je za relikvije sv. Kristofora, s time da je Fortis, vezano uz relikvije sv. Kristofora, u svojem kapitalnom djelu Put po Dalmaciji zapisao i priču o jednoj zanimljivoj (ne)zgodi gdje je definitivno podvučena pobožnost rapskoga puka: U prošlosti je Rab imao biskupa koji se zvao Ottavio Spaderi; njemu je palo na um ne dopustiti da se na blagdan sv. Kristofora izlože javnom štovanju njegove relikvije, jer je sumnjao u njihovu izvornost. Pobunjeni puk htio ga je baciti u more s vrha brežuljka na kojemu se uzdiže katedrala, a nemiri se nisu stišali ni kada je prošao taj trenutak. Vlada je poslala ratni brod da prelata (tj. biskupa, op.) izvuče iz pogibelji, a papa je smatrao svojom dužnošću da mu dade pokorniju pastvu u Italiji (Fortis 2004, 260).
Najveći dio Hircova putopisa opada na pejzažno divljenje rapskim ljepotama. Posebno se divio i boji rapskoga mora. Dok je parobrod još uvijek stajao nedaleko od Raba, a trebao je već nastaviti dalje, Hirc je još malo promatrao sam grad Rab: Na jednom mjestu gradskoga platna provalio se zid i tu se sabralo nekoliko krasoticah pod crvenim suncobrani, gledajući prama parobrodu, koji je već i treći put zažviždao. No čekalo se drugoga kapetana koji se bio u grad po poštu uputio, a dotle je prvi kapetan očito nervozan bio jer je parobrod možda kasnio s polaskom, a možda i zbog svoje supruge koja se vjerojatno također uputila u grad Rab i nikako da se natrag pojavi: Prvi kapetan nestrpljivo je šetao, ljut prama Rabu gledao i grizkao brkove. Napokon opazismo, da se primiče barka s odsutnim kapetanom i jednom gospodjom. Bijaše to supruga prvoga kapetana, a njezina toilleta bijaše svakako kriva, da joj se suprug ljutio, a mi tako dugo čekali. Kako su dalje s parobrodom krenuli, došlo je vrijeme i za ručak (Tuj došlo vrieme za objed, pa se zato spustismo u kajitu da blagujemo).
Nastavivši dalje prema Krku i Senju, obilazeći dalje Rab s njegove sjeverozapadne strane, Hirc se još malo divi rapskim pejzažnim ljepotama. Iako na Rab nije kročio već ga je cijelo vrijeme promatrao s parobroda, iz priča drugih zna za još brojne rapske blagodati (Don Gržetić opisuje ovaj kraj sliedećimi riečmi: Kad polaziš iz Lopara, mimoišavši Fruške gorostasne črnike; te se došuljaš kroz gustu dubravu na vrh ‘Dragovićev’, nemožeš nego da ostaneš zapanjen. Neznaš kuda da prije svrneš okom s toga zelenilom zagušćena i visoka vrhunca).
U svojem putopisu Hirc se zaista obilato divio Rabu, i bilo bi nezahvalno kada ovaj članak ne bismo zaključili njegovim zaista nevjerojatnim, usudim se reći i literarno savršenim, citatom o Rabu, gdje je Rabljane „svevremenski“ podsjetio na blagodati koje im njihov otok pruža: Ako ti je drago, da ti se pluća svježa, čista i zdrava zraka nasišu, da ti se grudi pune i šire, da ti se oko smije i napase, da ti uho ozvanja nekakvom tajnom, riedko čuvenom naravskom glasbom i skladbom, da ti srdce ostavi brigu, te zaroni u radost, pa u toj zaboravi živi i uživa, da ti duša u zanosu, na lakih krilih vedre mašte: poleti tim divnim priedjelom, gdje oko tebe šušti i treperi bilje i lišće jutrošnjim lahorcem; gdje diše i razlieva se zrakom miloduh divljeg cvieća; gdje ozvanja i odjekuje bilisanje slavuljevo i milo i sladko cijukanje, cvrkutanje i žuborenje toga sitnoga stvora krilatoga sbora; gdje pod česmom u hladu izvire vrutak ledene i zdrave vode, što iz studenca, kano iz zrcala opliva i kroz zelene busene meke trave i sitan piesak plitka potočića ide šapčuć i romoneći niz vijugajuće se doline prama moru.
Autor: Lucian Borić
Reference
Fortis, Alberto, Put po Dalmaciji, Marjan tisak, Split, 2004.
Klaić, Nada, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Globus, Zagreb, 1990.
Ljubičić, Šime, “Skupštine učitelja zadarskog kotara od 1873. do 1914. godine”, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 59, 2017, str. 315-353.
Peričić, Šime, “Svilarstvo Dalmacije u XIX. st.”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, sv. 15, br. 1, 1982, str. 107-129.
Skok, Petar, Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima. Toponomastička ispitivanja, Jadranski institut JAZU, Zagreb, 1950.
